August u Sarajevu je bio topao kao i svakog ljeta, ali toplina mi je uvijek bila draža od hladnoće. Tog augusta dešavale su se stvari koje neću moći zaboraviti sve i kad bih željela. Sa Lejlom sam redovno išla kod tate i upoznavala njega, brata i tetu Elmu. Sa Ajnurom sam stekla neki poseban odnos, pa bio mi je brat a za ljubav izmedju brata i sestre govorili su da je najljepša ljubav. Teta Elma je bila divna žena, ali ni Lejla ni ja se nismo mogle opustiti u njenoj blizini jer je ona bila žena koja je uništila našu porodicu. Vjerujem da je samo voljela našeg oca ali voljela ga je i mama. Lejla mi je pričala da su bili sretni i zamjerala je toj ženi što je uništila njihovu sreću. Zamjerala sam joj ali je nisam krivila koliko je Lejla, znala sam da se protiv ljubavi ne može. Srce ne bira koga će zavoljeti.
Mama nije znala za naše sastanke s njima, ili smo bar mi mislile da ne zna.

Evel je bio tu kao moja podrška, oslonac i neko koga sam zavoljela svim srcem. Iz dana u dan sam ga sve više voljela ali mu nisam govorila. Mislila sam da je prerano za tako jake riječi. Dolazio je u Sarajevo stalno i svoje vrijeme provodio sa mnom. Imao je svirke po lokalima i na svaku sam ga pratila. Bila mi je zanimljiva njegova strast prema muzici ali koliko mi je bila zanimljiva toliko me je i plašila. Ne znam tačno zbog čega, znam samo da je strah u meni postojao.

Septembar je sa sobom donio nešto svježije vrijeme i novu školsku godinu. Bila je to posljednja godina koju sam provodila u Trećoj gimnaziji. Jedino dobro u svemu tome bilo je što Ajdina nisam vidjala u školi, on je bio stariji od mene godinu dana i svoje školovanje je završio. Naše društvo je ponovo bilo na okupu i samo nam je on nedostajao. Što se mene ticalo bolje da ga nije bilo ali svi ostali su ga voljeli. Znali su da je zaljubljen u mene i bili su ljuti što sam onako postupila prema njemu. Nisam se trudila objašnjavati im svoje postupke niti svoju ljubav prema Evelu. Bilo je jednostavno, u mom srcu pored Evela ni za koga više nije bilo mjesta.
Selma se pomirila sa činjenicom da sam u vezi sa njim i počela nas je čak i podržavati a Majda, koja cijelo ljeto nije bila u Sarajevu, mi je govorila da završim s tom vezom na vrijeme jer ću na kraju ostati sa slomljenim srcem. Nisam je slušala, vjerovala sam u našu ljubav.

12. septembar, prvi dan Kurban - bajrama za mene je bio poseban dan. Od ranog jutra su nam počeli dolaziti gosti kojima smo po običaju služile baklavu, kolač koji je Lejla pravila i kafu. Mama je, naravno, klala kurban pa smo komšijama nosile kurbansko meso i dobile nešto novca ili poneku čokoladu. Obje smo bile prerasle sve te bajramske, dječje poklone ali to je bosanski običaj i svako ga je poštivao. Kako sam samo voljela te naše ljude toplog srca koji su u tim bajramskim danima bili spremni dati nekom djetetu i posljednju marku iz džepa.

"Hoćete li danas ići kod oca?" mama nas je upitala dok smo prale sudje od posljednjih gostiju koji su bili kod nas. Pogledala sam u Lejlu a ona je već gledala u mene, pitala me je pogledom šta da odgovorimo ali nisam znala.

"Od kud znaš za to?" Lejla je progovorila a ja sam nastavila prati sudje.

"Sve saznam, od mene ništa ne možete sakriti koliko god se trudile. Ali ne ljutim se na vas, otac vam je i nemam pravo zabraniti vam da ga vidjate." uzela je poklon sa stola koji je spremila tetki i obukla tanku jaknu.

"Idite slobodno. Idem i ja kod tetke." slegla je ramenima i izašla na hodnik.

"Nećemo ići, tata se vratio u Norvešku." Lejla joj je rekla a umjesto odgovora sa mamine strane čule smo samo zatvaranje ulaznih vrata.
Kada smo završile sa pospremanjem nazvale smo tatu i svima im čestitale bajram. Ajnur nam je samo rekao da mu je bilo lijepo u Sarajevu sa nama i da se želi što prije vratiti a tata je bio sretan što je sa Lejlom ponovo izgradio odnos koji su nekada imali i što se je sa mnom zbližio. Bila sam i ja sretna što sam napokon dobila figuru oca u svom životu.

U popodnevnim satima na telefonu sam ugledala Evelovu poruku gdje mi je rekao da izadjem ispred a kada sam izašla ugledala sam ga u dvorištu kako stoji pored auta i čeka me. Jednim zagrljajem sam mu pokazala koliko mi je nedostajao jer se prije toga nismo vidjeli par dana.

"Lijepa si danas." otvorio mi je prednja vrata auta i prije nego sam ušla, na kompletnu sam mu se zahvalila jednim kratkim poljupcem.

"Gdje idemo?" nisam se više iznenadjivala, navikla sam na te nenadane dolaske i zavoljela sam spontanost u našoj vezi.

"Idemo kod mene." nisam ga dalje ništa pitala jer sam znala i da pitam, protivim se ne bi vrijedilo. On je uvijek svoje ciljeve gurao do kraja.
U Kakanj smo stigli za pola sata i svo to vrijeme u autu sam mu pričala o školi, o tome kako je mama znala da idemo kod tate i na kraju sam mu se zahvalila jer me je nagovorio da razgovaram sa tatom. Da to nije uradio nikada ne bih upoznala brata i nikada ne bih osjetila kako je to imati tatu.

Auto je zaustavio ispred kuće u naseljenom mjestu malo dalje od centra grada. Otkopčala sam pojas i pogledala u njega a on je samo izašao iz auta i čekao da i ja učinim isto.

"Idem samo da uzmem gitaru, hoćeš da udješ unutra?" odmahnula sam glavom jer nisam htjela ući, znala sam da su njegovi roditelji tu a ja nisam bila spremna upoznati ih.
Ušao je u kuću a ja sam stajala u dvorištu i čekala ga. Sjećam se svakog cvijeta iz tog dvorišta i svih tih prelijepih mirisa. Kakanj je bio mali grad sa posebnom ljepotom. Svi ljudi u njemu su bili topli, gostoprimivi i osjećajni. U Sarajevu je bilo previše zgrada koje su me gušile a u tom malom gradu je sve bilo drugačije. Prelijepo uredjene kuće, dvorišta puna ruža davale su tom gradu dušu kojom je disao i govorio o svojoj ljepoti.

"Izvini? Tražiš nekoga?" okrenula sam se i ispred sebe ugledala djevojku mojih godina. Prepoznala sam je sa slika koje mi je Evel pokazivao, bila je to njegova sestra.

"Čekam Evela, otišao je nešto da uzme." udarila je dlanom o dlan i nasmijala se.

"Pa znači ti si ta djevojka koju krije od nas kao od djavola." prišla mi je i zagrlila me a ja sam joj naravno uzvratila zagrljaj. Bila mi je smiješna njena reakcija ali bila je i slatka. Bože, koliko je samo ta djevojka bila otkačena.

"Kako se zoveš?" pustila me je iz svog zagrljaja i pogledala u oči.

"Merima, a ti si Irma?" znala sam njeno ime jer mi je Evel pričao o njoj. Volio je i poštivao svoju sestru baš onako kako i zaslužuje.

"Vidim pričao ti je o meni, nadam se samo da nije gluposti pričao?" pokazala mi je svoj prelijepi osmijeh koji je bio isti kao njegov.

"Ne, naprotiv. Pričao je samo lijepo o tebi." prevrnula je očima i pokazala da ne vjeruje u to. Razumjela sam je jer sam takav odnos imala sa Lejlom, svadjale smo se konstantno ali smo se voljele više od bilo čega. Iza njenih ledja sam samo pričala najbolje o njoj.

"Vidi koliko je on nekulturan, ostavio te ovdje da čekaš. Hajde unutra, pravo da probaš baklavu koju sam ja pravila." povukla me je za ruku prema ulazu a ja sam pokušala da je zaustavim.

"Ma ne, nema potrebe. Sada će i Evel izaći." otvorila je ulazna vrata i pustila mi ruku kako bih skinula sandale. Bila sam pred svršenim činom pa sam ih i skinula.

"Kako nema potrebe? Dodjes nam ispred kuće a da ne udješ, pa nema smisla. Još je bajram." opet me je povukla za ruku kroz hodnik i zaustavila se u dnevnom boravku gdje je sjedila žena, čini mi se malo starija od moje mame. Glavu joj je krasila marama a tijelo duga haljina sa cvjetnim dezenima. Kada sam pogledala u njene oči kao da sam Evelove ugledala. Kako je samo ličio na svoju majku.

"Irma, ko je ova mlada dama?" ustala je sa fotelje na kojoj je sjedila i prišla nam bliže.

"E mama, ovo je Evelova djevojka." pružila sam joj ruku kao znak upoznavanja a ona me je povukla u svoj zagrljaj i čvrsto stisnula uz sebe. Osjećala sam kao da mi se želi zahvaliti na nečemu ali nisam znala na čemu tačno.

"Ja sam Nusreta. Hajde sjedi kćeri, nemoj da stojiš. Irma donesi baklavu da proba." rekla sam joj svoje ime i sjela pored nje.

"Evel nam ništa nije pričao o tebi ali smo shvatili da postoji neka. Reci mi, odakle si?" lomila sam prste od nervoze koja je tek tada počela da raste u meni.

"Iz Sarajeva sam. Meni je Evel pričao o vama i moram Vam priznati da je ljubavna priča Vašeg muža i Vas na mene ostavila jak utisak." nasmijala se i pogledala negdje u daljinu, kao da se prisjećala nekih svojih najljepših dana.

"Ma vidi ti njega, tebi priča o nama a mi iz njegovih usta nismo čuli ni da postojiš." odmahnula je glavom i stavila svoj dlan preko moje ruke.

"Umalo da zaboravim, Bajram Šerif Mubarek Olsun." čestitala sam joj plemeniti praznik svih muslimana.

"Allah Razi Olsun, dijete moje." Irma je ušla u prostoriju koja je za njih bila dnevni boravak sa kolačima i stavila ih ispred mene.

"Prvi put u životu sam napravila kolače za bajram." požurivala me je pogledom da probam pa sam uzela komadić i stavila u usta.

"Trebalo je prije da praviš, sad će ti osamnaest godina." njihova majka je bila žena koja mi je prirasla srcu od prvog trena kada sam je ugledala.

"Ma nije to bitno, moja sestra ima dvadeset dvije pa je tek ove godine napravila prve kolače." nasmijale smo se sve tri a nervoza koju sam osjećala je nestala.
Kada sam podigla pogled na vratima sam ugledala Evela sa gitarom u ruci.

"Ipak si ušla?" spustio je gitaru pored stola i sjeo pored svoje mame.

"Izgleda da u rječniku tvoje sestre ne postoji riječ ne." govorila sam sa osmjehom na licu i gledala u nju.

"Sine, zašto nam nikada nisi rekao za ovu divnu djevojku?" stavila je dlan na moje lice i gledala me u oči.

"Prelijepa si!" tiho mi je rekla.

"Imamo gosta?" podigla sam svoj pogled prema vratima i ugledala Evelovog oca. I njega sam vidjala na slikama koje mi je pokazivao, ali bili su mnogo drugačiji uživo nego na slikama. Otac mu je imao par tetovaža po rukama, Evel mi je pričao da je strasni roker. Bila mi je jasna Evelova ljubav prema muzici, naslijedio ju je od oca.

"Da se upoznamo, možeš me zvati Nisko." pružio mi je svoju ruku pa sam je prihvatila i rekla mu svoje ime.

"Babo, ona je Evelova djevojka." Irma je rekla a on je pogledao u Evela i samo se nasmijao. Njih dvojica su očima pričali.

"Hajde momčino sa mnom da mi pomogneš nešto." izašao je na hodnik a Evel je ustao i poljubio me u obraz.

"Vraćam se brzo a onda idemo." namignuo mi je i izašao.
Irma je sa majkom potom otišla u kuhinju a ja sam ostala tu sama. Očima sam pregledavala svaki kutak dnevne sobe. Odisala je čistočom i bosanskom dušom.

"Mama, prelijepa je zar ne?" čula sam Irmin glas iz kuhinje.

"Jeste, prelijepa je."

"Možeš reći šta hoćeš ali mama, bolja je od Ajle." srce u grudima mi je čudno zakucalo kada su spomenule to ime. Zapitala sam se ko je ta djevojka i imala sam tako loš osjećaj.

"Čula sam da se vratila u grad. Došla je samo u inat njemu." Irma je tiše govorila a poslije te rečenice ušla je u dnevnu sobu i sjela pored mene.

"Obećaj mi da ćemo se nas dvije opet vidjeti. Želim te bolje upoznati."

"Naravno, ostavit ću ti broj pa kada budeš u Sarajevu zovi me. A mogu i ja nekada doći ovdje." uzela sam papir koji je stajao na stolu i zapisala svoj broj na njemu.

"Pa naravno da ćeš doći, valjda će te sada onaj moj brat dovoditi češće ovdje. Upoznala si nas."

Narednih sat vremena sam provela u njihovom društvu, pričala sam im o sebi i odgovarala Irmi na pitanja o tome kako sam upoznala Evela. Pričala sam s njima ali jedno pitanje mi se motalo po glavi, ko je bila djevojka koju je Irma spominjala? Imala sam čudan osjećaj u grudima, nešto nalik sumnji?......

____________

Ma ko je ta djevojka?

Ovo je izgleda najduži dio što se tiče ove priče. Nadam se da vam to ne smeta? Pišite utiske, šta mislite šta će dalje da se desi?