Život kažu nije crn ili bijel, on ima nijanse sive, sitnice koje određuju sve. Ali ipak na kraju se svodi hoćeš li krenuti putem crnim ili bijelim. Izbor je uvijek tvoj, moj, naš. Kažu da je put do pakla popločen dobrim namjerama.

Moj izbor je bio odabir dobrih namjera.

Cijeli svoj život slušala sam o ljubavi. Slušala sam riječi poput volim te, koje nakon toliko puta izrečene, na kraju zvuče poput izlizane, ustajale fraze.

Što je onda ljubav?

Je li ljubav mirna luka gdje ti srce pluta, dok ti tijelo ljuljaju povjetarci osjećaja ili je ljubav nemirno more, koje ti srce i tijelo baca od oštre stijene, svaki put strah je prisutan da se ne razbiješ u komadiće, ali ostavlja neizbrisivi trag uzburkanih osjećaja koji će ti probuditi svaku stanicu tijela?

Moj izbor je...

***

Jednog ljetnog dana moj prvi izbor je pao na grijeh. Najglasnijeg i najarogatnijeg lika. Sve se odvijalo kao u usporenom snimku.

Sjedila sam tog dana u kafiću, bezbrižno pričajući sa prijateljima i ne sluteći što slijedi. Pogled mi je nezainteresirano skenirao prostoriju, dok nisam susrela pogled koji je moje srce natjeralo da se spusti u pete. Pogođena svom tom izvanrednom muškošću u razini očiju, mogla sam samo zuriti. Potpuno omamljena.

Nešto u zraku između nas se pomaklo, dok smo se gledali.

Ustao je sa stolca i krenuo prema meni, ne prekidajući pogled. I tada sam ga u potpunosti pogledala. Visoko, žilavo tijelo, zagasita plava kosa koja je izgledala kao da je tek ustao iz kreveta, plave i previše intezivne oči. Progutala sam slinu dok sam besramno buljila.

Osjetila sam njegove ruke na ramenima. Ukočila sam se. Nesposobna da pustim glas ili se pomaknem. Polako se nagnuo i na uho mi prošaptao riječ koja mi je život promijenila iz temelja. "Moja". Tihi jecaj mi je pobjegao s usana dok je on odlazio.

I postala sam njegova.

On je bio plavokosi, zločesti dečko, zavodljivog pogleda i neodoljivog osmijeha, čisti grijeh. Njegove slatke riječi su osvajale. Njegov osmijeh te tjerao da vjeruješ. Vjeruješ da si posebna, da si bitna, da si samo njegova. Njegov dodir je stvarao osjećaj da je cijeli svijet tvoj, da možeš stajati na vrhu zgrade i vikati iz dubine pluća. On je bio moj prvi, moj prvi u svemu, sve što sam mogla sam mu dala. Obećao mi je svijet i ja sam povjerovala. On je bio sve to, sve zamotano u lijepom paketu.

Trajalo je, trajalo je jednu godinu, a onda je sve nestalo u trenu. Jednim dodirom na mojim usnama, jednom rečenicom da će me zauvijek voljeti, ali da me mora pustiti je pretvorio moj svijet u prah koji je životni vjetar raznosio. Pretvorio me je u olupinu koja se svakog dana pitala:  "Zašto?"

Uspjela sam, pokupila sam svoje komadiće i sastavila ih u napuklu cjelinu, te krenula dalje. Smijala sam se. Živjela sam. Učila sam biti ja.

Ali moje srce je tražilo svoje kad ga je opet ugledalo. Ono je pamtilo kako se osjećalo, kako je znalo otkucaje preskočiti zbog njega. Srce ga je željelo. Svejedno ga je željelo, iako pored njega nije stajalo. Stajala je druga silueta, osoba koja nisam bila ja. Sad je ona imala njega.

Ali srce je varljivo i ponekad lako kupljivo. Rečenica da me još uvijek voli, onaj pogled i osmijeh su od mene napravili drugu. Postala sam ono što sam prezirala, postala sam ona druga. 

Sa mnom si krao vrijeme, sa mnom si se skrivao, a ja sam prihvaćala komadiće tebe. Sve bih bila dala da sam te mogla mrziti, da sam mogla više voljeti sebe, a ne se u potpunosti izgubiti u tebi.

Mjeseci su tekli, godine su dolazile, a ja sam preživljavala na poklonjenim, ukradenim dijelovima tebe, jer ti nisi bio moj, ali ja sam bila tvoja. Potpuno tvoja. Redao si bezlične siluete, kako si rekao, pokazivao si ih drugima, dok sam ja stajala sa strane poput prljave tajne, nedostojna da stojim uz tebe, da pokažeš ono što mi šapućeš dok tama upija naše riječi i skriva naše dodire. Tvoje riječi "volim te", "obožavam te", hranile su moj strah, moju nesigurnost. Samo riječ "oprosti" nikad nije prešla preko tvojih usana. Sada se pitam koji su ti bili izgovori, ali onda se sjetim da ja nikad nisam zahtjevala, nisam tražila svoje mjesto. Tebi je to odgovaralo, ni danas ne znam zašto, dok sam ja prihvatila iz straha da opet ne izgubim osjećaj koji imam kada sam s tobom. Zar me zaista to divljaštvo osjećaja napravilo ovisnom o tebi, toliko ovisnom da sam za slijedeći šut poput narkomana bila spremna napraviti sve, ili ne napraviti ništa nego samo stajati sa strane i čekati tvoju poruku, tvoj poziv? Jesam. Nažalost, jesam. Kajem li se? Ne, jer to je bio moj izbor.

Moj prvi izbor.

U jednom trenu sam gledala svoj odraz u ogledalu. Vidjela sam djevojku koja ne liči na mene, čula sam djevojku koja ne zvuči kao ja, vidjela sam samoubilački osmijeh.

Moj drugi izbor je bio život bez tebe. Opet mi se srce raspadalo, ali ovaj put najveću štetu sam ja sama sebi napravila.

Sjećam se tog trenutka kada sam ti rekla: "Ne, ne više!" Sjećam se tvog pogleda koji je izgledao slomljen ili sam samu sebe uvjerila u to, pokušavajući opravdati svoj izbor.

Rekao si: "Lutko, ne možeš me ostaviti!" Vikao si, razbijao si, molio si, dok sam ja nepomična stajala, a moja duša se rastvarala na pola. Jedan dio sebe sam tog dana nepovratno ostavila, ali utišala sam srce i njegove želje, te se okrenula i otišla od tebe.

Prvi koraci su bili najteži, ali koračala sam svojim putem života, ponekad pognute glave, a ponekad visoko i drsko podignute. Prkosila sam i inatila se svom izboru. Ja sam upravljala svojim životom, ja sam ovaj put birala. Birala sam koga, kada, gdje i koliko. Znala sam za sebe čuti da sam "igrač", "kučka", "hladna", ali ta društvena imena su se odbijala od mene poput kamenja, jer to je bio moj izbor.

Upornija sam bila u svom naumu, zbog činjenice da ti mene sad nisi olako puštao.

Tvoja pijana priznanja, tvoji nasilni pokušaji da prisloniš svoje usne na moje, tvoje prijetnje da pripadam samo tebi su u meni gradili kulu tvrdoglavosti. Potaknuo si moju tvrdoglavost do razine da sam napustila grad, državu i počela novi život. Okrenula sam potpuno prazan novi list. Nisam željela ni glasa da ti čujem, ni tvoje ime da spomenem. To je bilo zbogom za nas. Naše poglavlje je bilo gotovo i zatvoreno. Svoj grijeh ostavljam.

Moj treći izbor je bio on. On je bio moja mirna luka nakon nemirnog mora. Uz njega sam disala bez straha od razbijanja. Pokazivao je ponos dok sam stajala uz njega, ponosno pleo svoje prste s mojima. Osvajao me. Zavodio me. Njemu sam dala drugi dio svoje duše. Umirivao je moj nemirni duh, lomio moju nesigurnost pokazujući da sam mu na prvom mjestu, da sam bitna ja. Brisao je moje ožiljke, ali grijeh je ostao. Poput demona utišan, ali je stajao u mračnom kutu. Zahvaljujući njemu nisam ga više čula.

Moja prazna stranica sada se ispisivala. Ispisivala se malim, kratkim riječima. Riječima koje nisu zvučale izlizano, iskorišteno, nisu zvučale poput ispraznih fraza.

Bila sam voljena.

Bila sam sretna.

Bila sam toliko sigurna da sam mu rekla "Da!" Mislila sam i željela taj da.

Vratila sam se u svoju državu, u svoj grad. Neki bi rekli, vratila se na mjesto zločina. Osjećaj je bio poznat, ali ipak stran. Znala sam da si tu negdje, osjećala sam. Osjećala sam dio svoje duše koji sam ti dala.

Bila sam kukavica, nisam se htjela sresti s tobom, zbog nekog pobuđenog straha u meni izbjegavala sam mogućnosti da te ugledam.

Ali život uvijek naplati, i to s kamatama, zar ne?

Naplatio je i meni jednog dana. Dana za kojeg sam se najmanje nadala da će biti dan naplate. Dan prije mog vjenčanja. Stajao si preda mnom. Moj grijeh. Grijeh koji je tjerao moje srce da ponovno bude glasno, da ponovno s mojom glavom vodi bitku. Ovog puta sam odlučila da se tako olako ne predajem, ovu bitku vodim do posljednjeg daha.

Ali zadnji moj dah je oduzeo pogled na tvoju tetovažu s mojim imenom i tvoje riječi,

 OPROSTI, LUTKO!

Moj izbor je...♥️♥️♥️

..........................................................

@eljkaPerann

https://aztruyen.top/tac-gia/eljkaPeran