(...)

Već četiri dana razmišljam o onoj prokletoj psihijatrici i njenim riječima. I postajem svjesna da to što je rekla je bilo istina. Duboko sam udahnula kako bi se smirila i dohvatila laptop i napokon poželjela ostvariti svoju staru želju. Započeti knjigu. Otkad je Javadd otišao jedini način na koji sam mogla iskaliti svoje osjećaje bilo je pisanje ili bolje rečeno pisma.

Duboko sam udahnula i započela.

"Strah... što je to uopće? U rječniku sam pronašla rečenicu koja kaže da je strah osjećaj koji gajimo kada se bojimo nečega što bi nas moglo ugroziti. Ja se ne slažem s tim. Za mene postoji više strahova. Strah da ludim. Strah da volim. I jedan od najvećih strahova; strah da sam izgubila njega. Zauvijek. Da me je zaboravio ili jednostavno prevario. Da živi život kakav želi i ne misli na mene. Stoga sam i ja nešto riješila sama sa sobom. Moram ga se riješiti i zaboraviti ga isto kao što je on zaboravio mene."

Duboko sam se zabuljila u ispisane riječi u Wordu. Istinite su. Moram pokušati zaboraviti Zaina Javadda Malika. Tog kretena koji me ostavio. Tu budalu zbog koje svaki put kad začujem poštara skočim na noge i provjeravam dali je došlo njegovo pismo.

Dohvatila sam list i kemijsku pa započela pisati zadnje pismo.

"Dvjesto sedamdeset i neki dan... ne brojim više Javadd. Gotovo je shvaćam. Napokon sam se probudila iz transa i shvatila da si stvarno otišao i ostavio me. I priznajem da u meni postoji neka mala iskra nade koja misli da me ti voliš bar upola onoliko koliko ja volim tebe i da ćeš se vratiti. Ali prekasno je. Idem dalje i ostavljam te u prošlosti baš onako kako si ti ostavio mene. Ići ću u psihijatra. Odviknuti se. Zaboraviti te."- zabuljila sam se u ispisne riječi i osjetila onaj strah. Strah da sam izgubila njega. Zaboraviti te. Te dvije riječi odzvanjale su mi glavom. Da. Zaboraviti ga. Moram to napraviti. Ne ide više ovako. Dohvatila sam mobitel i nazvala Cama.
"Nije li to moja najdraža ljubičastokosa cura u gradu?"-
"Najdraža i jedina ljubičastokosa u gradu vjerujem."- nakesila sam se.
"Nemoj biti toliko sigurna. Nego, zoveš samo da čuješ moj predivni glas ili?"- smijao se.
"Čula sam od Jakea i Jacksona da radiš nekakav tulum.."-
"Da, pjena party."-
"Aha... a tko će sve doći i što će biti?"-
"Pa prvo i osnovno bit će pjene"-nasmijao se "i nemam pojma tko će sve doći. Bit će dosta ljudi. Zašto pitaš?"-
"Bez veze.."- slegla sam ramenima i zabuljila se u ormar.
"Dobro. Ej jesi doma danas popodne?"-
"Nisam idem u dom za nezbrinutu djecu.. znaš ono, humanitarni rad i te stvari?"- mrmljala sam.
"Aha... dobro onda. Čujemo se."-
"Bok." -poklopila sam i dovukla se do ormara. Otvorila sam ga i razbarušala svu odjeću dok nisam došla do nje.
Bijele haljine.

FLASHBACK

"Michelle. Izlazi više iz kupatila! Što radiš tamo?"- Javadd se derao dok sam se spremala za maturu.
"Evo, idem."- na sebe sam stavila najskuplji miris koji mi je poklonila teta i izašla. Ne volim haljine, ali ova mi se sviđa. Pogledala sam po sobi, ali Javaddu nije bilo ni traga.
"Javadd?"- promrmljala sam nesigurno. Uskoro sam osjetila nečije ruke oko struka kako me čvrsto drže.
"Izgledaš savršeno."- šapnuo mi je na uho što me je naježilo toliko da je i on osjetio.
"Hvala."- nasmiješila sam se.
Uhvatio me za ruku i zavrtio dok je bijela haljinica koja je dosezala malo poviše koljena zalepršala.
"U toj haljini izgledaš kao princeza."- buljio je u haljinu imajući nekakav nedefinirani pogled.
"Kad se budemo vjenčavali nosit ćeš je."- mrtvo ozbiljno je rekao ne skidajući pogled s mene.
"Zar ćemo se mi vjenčavati?"- zajedljivo sam ga pogledala.
"Zar nećemo?"- uzvratio je.
"Pa ne znam ja.."- nakesila sam se.
"Hoćemo. I imat ćemo troje djece."- mrmljao je spuštajući svoje usne na moj vrat.
"Toliko puno?"- blenula sam.
"Da. I dat ćemo im imena kojih će biti dostojni."
"Kao na primjer?"
"Luna."- zamišljeno je promrmljao.
"Luna? Zašto Luna?"- smrknuto sam ga pogledala.
"Pa Luna, kao mjesec. Lijepa, a nedostižna. Sviđa mi se to. Moćno je."- zamišljeno je govorio.
"Meni se ne sviđa."- bezvoljno sam promrmljala.
"Michelle buduća Malik vrlo sam razočaran vašim ukusom i prema tome zahtjevam da nam se prvo dijete zove Luna."- nakreveljio se.
"Što ako bude muško?"
"Oh neće."-smiješak mu se pojavio na licu.
"Bit će cura. I bit će na tebe cijela, samo što će imati moje oči."-nadodao je.
"Oh onda moram da priznam da će naše dijete biti jedno od najljepših na svijetu. Pogledaj mu samo roditelje. Ne zna se tko je ljepši."- nakesila sam se, a on me je sa smiješkom poljubio ravno u obraz.

END OF FLASHACK

Uzela sam haljinu koja je odjednom u meni stvarala veliki pritisak i bol, otvorila prozor i bacila je. Gledala sam kako se polako spušta na cestu onako nevina, prelijepa i kako je auta gaze, uništavaju, ubijaju. Odjednom je bijela haljina postala ružna. Prepuna tragova kola i raskidana. Ista takva sam bila i ja kad je otišao.

(...)

"Shaile ne!"- Jake se derao dok je Shaile ponovo napadala Jacksona.
Da. Ponovo smo u domu s obzirom da je nedjelja. Duboko sam udahnula pospremajući lego kockice koje je razbacala Tia- jednogodišnja slatkica.
''Michelle?''- začula sam kako me neko doziva i podignula pogled.
S druge strane prostorije stajao je nitko drugi nego Kadisha. Moja Kadisha. Pojurila sam joj u susret i čvrsto je zagrlila. Vjerovatno se vratila iz Afrike, bila je u posjetu ujaku i ujini.
"Još se nisi prefarbala!"- smijala se čvrsto me stežući oko struka.
Kadishina mama je glavna voditeljica ovog svega. I ona sama je bila siroče i odlučila je nešto poduzeti za djecu koja dijele istu sudbinu, ubrzo je upoznala Kadishinog tatu koji je bio na poslovnom putovanju ovdje u Sydney i zaljubili su se i doveli na svijet Kadishu.
"Nisam."- odgovorila sam smijajući se.
"Kako si mi se samo prolijepšala."- udaljila se da me bolje pogleda. Kadisha je jedna od najljepših cura koje sam ikad upoznala. Tamna put, velike smeđe oči, ogromna kovrčava crna kosa i predivan osmjeh sa rupicama. Mislim da je ona san svakog muškarca.
"Tko se javlja."- puhnula sam umišljeno.
"Ma koga to moje oči vide."- Jake je došao do nas imajući onaj vragolast pogled.
"Jake. Izgleda da se opet susrećemo."- Kadisha je zakolutala očima pokušavajući ignorirati Jakea.
"Pa mogu priznati da si se prolijepšala."- nasmiješio joj se.
"Za razliku od nekih."- odpilila ga je.
"A DA MENI NEKO POMOGNE?"- u pozadini sam začula Jacksonovo deranje i okrenula se. Sva djeca, ukljućujuči i Tommya, Briana i Davea su skočila na njega.
Jake ga je zbunjeno pogleda i otišao da mu pomogne dok sam ja sa uživancijom gledala kako ga djeca premlaćuju.
"Neke stvari se nikad ne promjene."- Kadisha je prasnula u smjeh i laktom se naslonila na moje rame.