Atlanski okean, avgust, 1881.godina

Tu veče okeanski talasi su bili veoma snažni za njegov brod. Niko nije mogao ni da nasluti da će se sve odigrati veoma brzo. Ernesto Guttierez, dvadeset dvogodišnji princ Portugala, užurbanim hodom je došao do gornje palube broda. Vjetar je mrsio njegovu plavu kosu koja je dosezala sve do ramena. Iako je kalendar jasno pokazivao ljetni mjesec niko nije mogao da predvidi strašnu oluju koja je zadesila njegov tek napravljeni brod. Bijela košulja koju je imao na sebi bila je mokra, dok su teške kapi kiše udarale bez imalo milosti od njegove čvrste grudi bronzane boje jer su četiri dugmića bila otkopačana. Iz džepa hlača koja su obavijala snažna mišićava bedra izvukao je durbin i prislonio na desno oko dok je lijevo zatvorio. ''Dođavola. Ovo se ne dešava. Nije moguće...''

''Kapetane naš brod se sudario sa grebenom. Voda je već počela da ulazi u donji dio broda. Moramo pod hitno da bježimo ili ćemo umreti u hladnom okeanu.'' Čuo je glas pedestogodišnjeg Maria Gomesa Silve jednog od najvjernijeg sluge iz svog kraljevstva. ''To sada svakako nije bilo moguće. Noć je veoma mračna, pomoću durbina nisam uspio da pronađem svjetlost svetionika. Kopna nema ni na vidiku. Sada smo definitivno prepušteni sami sebi.''

''Ali kapetane, oprostite na drskosti ali ja Vam ovo moram reći. Vi ste budućnost Portugala postat ćete naš kralj, a ja kao sluga moram da pronađem bilo kakvo riješenje što je u mojoj moći da zaštitim Vaš život.'' Potom se brod još jače zaljuljao i malo je nedostajalo da obadvojica padnu u okean. Sreća pa su se uspjeli snažno uhvatiti za ivicu prednjeg dijela broda. Ernesto je mokrom šakom obrisao oči kada je jedva uspio da raspozna da im u susret ide još veći talas. Nije mu čak do mozga stigla informacija da upravo gleda najveći talas u životi i da će uskoro umreti kada se velika količina vode obrušila na njih.

 Samo je osjetio da njegovi prsti puštaju ivicu prednjeg dijela vode i da tone sve dublje. Gospode on će zaista da umre a tek mu je dvadeset i dvije godine. Njegove plave oči bile su umorne, voda je ulazila u nos i usta a on je tonuo sve dublje i dublje. Kada je sklopio oči osjetio je da ga neko dodiruje po rukama ali kako je već gubio svjest predpostavio da ga je zaposjela velika bijela ajkula. To je to. Postat će večera najopasnijoj životinji okeana a onda je zauvijek izgubio svijest.

Samantha nije mogla da vjeruje da je okean progutao još jedan brod. Dok je sjedila na grebenu i pjevala svoju pjesmu vrelo Sunce i lagani povjetarac zamjenili su strašni i tamni oblaci. Njena bakarna kosa se poigravala na vjetru dok je rep tirkizne boje udarao od greben. Školjke u istoj boji prekirvale su njene djevojačke grudi koje su bile mliječno bijele boje. Njene crvene usne su još jednom zadrhtale kada je u sjećanje prizvala onaj dan kada je postala sirena. Samo da taj dan nije ubrala jagodu koja je rasla pored mora. Ah, ali bila je tako primamljiva i sočna a ona je veoma mnogo obožavala jagode, čak šta više to joj je bilo omiljeno voće. Kako je bila princeza Španije, njena majka Hulia i brat Javier su ispunjavali njenu i najmanju želju pa su naredili slugama da dostave jagode u dvorac iz svih dijelova svijeta.

 Ali kako je ona bila veoma radoznala kada je imala četrnaest godina šetala je obalom. Naišla je na jedan grm jagoda i tako silno ih je željela okusiti. Ali međutim predanja njenog naroda su izričito zabranjivala da se bilo koja jagoda ubere koja je rasla u blizini mora. Jer svako ko ubere na njega će biti bačeno proklestvo. Ali pošto Samantha nikako nije vjerovala u mitove a još ponajmanje u bajke ona je željela tu jagodu.

I tako je jednog dana pobjegla od svojih služavki, došla do grmlja gdje su rasle najslađe jagode i ubrala plod. Osvrnula se oko sebe i ništa se nije dogodilo. ''Hm.. kao što sam i rekla. Ipak su u pitanju bile izmišljene strašne priče sa kojima su se plašila mala dijeca. A sada konačno da te okusim.'' Rekla je svojim svilenkastim glasom a potom joj je jagoda skliznula niz grlo. Odjednom je osjetila kako gubi tlo pod nogama, vjetar je snažno šibao a pred njom se dizala prašina sa obale. Iz nje se pojavila vještica Fernanda koja je imala dugu crnu kosu i oči u istoj boji. Tek tada ju je Samantha prepoznala jer se prisjetila da je njenu sliku ugledala prije deset dana u knjigama koje su stajale u kraljevskoj biblioteci. Slikar Pablo de Lugo je po pripovjedanju naroda zaista uspio da dočara njen zlobni lik.

''Vidi, vidi ko bi rekao. Nadala sam se nekom muškarcu, ali ipak me djevojčica pozvala. Ipak je svima dobro poznato da su muškarici slabići i kukavice.'' Vještica Fernanda je zamahnula kosom a potom nastavila. ''Znači imala si toliko hrabrosti da ubereš jagodu uprkos proklestvu koje ga je pratilo.''

''Ostavi me na miru. Ja sam princeza Španije i naredit ću slugama da te bace u tamnicu.'' Samantha nije dozvolila ovoj ženi da vidi njen strah stoga je odlučila da bude hrabra. Mora da bude hrabra radi svog dobra.

''Misliš da te se plašim?'' Potom je puknula prstima a kamen koji se nalazio iza Samanthe je podigla visoko iznad njene glave. Njene noge su odmah reagovale i počela je da trči prema moru. Zadigla je krajeve svoje roze haljine sve do koljena kada je ušla u more. Njene bijele štrample su bile teške od vode a u pozadini je odzvanjao Fernandin zlobni osmjeh. ''Mislila da te ubijem kamenom ali dala si mi jednu vrlo dobru ideju. Zašto da ne? Pretvaram te u sirenu.'' Vještica je izgovorila bajalice na nekom nepoznatom jeziku a Samantha je osjetila kako njene nogu poprimaju sasvim drugačiji oblik. Oh, ne. Dobila je rep. Pravi riblji rep. Haljina je počela da puca po grudima a ona je osjetila vrućinu u licu. Prekrila je grudi dlanovima a onda je na njima osjetila oklope školjki. Zaronila je u vodu pa je ponovo iskočila i tada je uvidjela jednu činjenicu. Ona je postala sirena. Kako će doći do svog dvorca? Hoće li više ikada vidjeti svoju majka i brata?

''Ne možeš da pobjegneš od onoga što ti je suđeno.''

Samantha je doplivala do nje. ''Pa zar ću zauvijek ovakva da ostanem?'' I gorko je zaplakala.

''Proklestvo se može skinuti, ali..''

''Uradit ću bilo šta što je potrebno. Više nikada neću okusiti ni jednu jagodu u svom životu.'' Preklinajala je bespomoćno Samantha.

''Bićeš sirena samo onda kada uđeš u vodu. Da bi proklestvo bilo uništeno postoji samo jedan način. Tvoj voljeni muškarac mora da izjavi ljubav drugoj djevi i da sa njom provede život u braku. Ali ako te bilo ko vidi kada ulaziš u more ili dok se kupaš da si sirena zauvijek ćeš se pretvoriti u pjenu, ili ako kažeš da si sirena, tvoje srce će prestati kucati. I više nikada nećeš biti živa. Da li pristaješ da budeš i sirena i čovjek u isto vrijeme? Tvoj lik će biti neprepoznatljiv tako da niko neće povezati sirenu i princezu da su iste osobe. Da li ćeš pristati da tvoj voljeni bude u naručju druge žene dok ćeš ti svoj život provoditi veoma usamljeno?''

''Kao što sam rekla uradit ću sve što je potrebno.''

''Čak i po cijenu da tvoje srce bude slomljeno? Zar ćeš moći podnijeti kako druga žena posjeduje tvog muškarca, da ga ljubi u noćima prepunim strastima, ili dok on snažnim rukama prelazi po njenom tijelu na isti način kako je to tebi uradio?''

Samantha je teško progutala pljuvačku. U ovim godinama svakako nije mogla da zamisli da će nekada u budućnosti biti u nekoga toliko zaljubljena te je samo klimnula glavom. A onda se vratila u sadašnjost i skočila sa grebena u okean. Dok je plivala pred njom se ukazala zastava Portugala kako plovi talasima. Vrlo jasno je mogla da raspozna da je u pitanju grb kraljevske porodice Guttierez. Njen brat Javier i Ernesto su bili najbolji prijatelj, a on je bio čest gost u njenom dvorcu. Dok je sve dublje i dublje plivala raspoznala je Ernestov lik.

Uhvatila je njegovu ruku i morala je da upotrebi veliku snagu da ga izvuče iz okeanskih dubina. Ali jaki talasi i njegovo tijelo joj nisu išli u prilog. Oslonila je ruku na njegovo rame a potom repom zamahnula da izrone. Do kopna plivali su još najmanje dvadeset minuta a potom je ugledala plažu. Oluja je počela da se smiruje dok je spuštala njegovo tijelo na pješčanu plažu. Spustila je uho na njegov nos i usne i osjetila da je disanje kratko i otežano. Tek sada kada ga dobro osmotrila shvatila je jednu činjenicu. Ernesto Guttierez je bio grešno zgodan. Napućila je svoje usnice i spustila na njegove. Više puta mu je davala disanje dok šakom masirala njegovo srce.

Tek pred jutro kada je Sunce izlazilo on se nakašljao i izbacio veliku količinu vode. Kada je otvorio oči ugledao je možda do sada najljepši prizor do sada. Djevojka bakarne kose ga je posmatrala dok je more zapljuskivalo njihove noge. Kada se podigao u sjedeći položaj ona je uzmaknula od njega. Sjedila je na morskom grebenu dok je njen rep tirkizne boje blago udarao od njega.

Gospode Bože, mora da je umro i da se nalazi u raju. Jer je on upravo gledao u najljepšu sirenu.

🧜‍♀️Hvala na čitanju.🧜‍♀️ ❤