Selo Izgubljena nada, negdje u okolini Bosne i Hercegovine, 2021. godina

Oko nje se nalazio mrkli mrak. Jedina svjetlost koja je obasijavala njeno umorno lice bio je TV prijemnik. Bilo je malo iza ponoći kada je na programu The universe and love emitovao dokumentarac o poznatom astronautu Russellu Sotthc, koji je uspio da na Zemlju donese, ono što niko prije njega nije uspio, a to je jednu zvijezdu. Naslonjena na neudobni jastuk, svjesna da ne zna ni jednu riječ engleskog jezika, upijala je pomno slike i riječi koju se smjenjivale ispred nje. Russell Sotthc je imao lice koje je privlačilo pažnju i dubok, glas. Nije ni malo ličio na Marinka Kenjala, shvatila je Kupina sa dubokim olakšanjem.

Nakon mukotrpnog posla koje je od zvijezde do zvijezde obavljala u rudniku, nekoliko metara ispod zemlje, i sa bolnom nogom, sve je to tjeralo na spavanje, ali nije odustajala. Željela je još malo da ga gleda, i proklinjala je, te vremenske zone između kontinenata. U Americi je bilo podne, a kod nje u Evropi ponoć. „Vrijeme je da ideš na spavanje", čula je mili glas svoje drugarice Vesele.

„Donijela sam ti vodu. Tablete su ti na noćnom stočiću. Šta to..?" Vesela Kolišić je ušla u njenu sobu, i sa vrata je svoj pogled usmjerila na muškarca koji je davao intervju zgodnoj plavuši. „Russell", tiho je izgovorila. Kupina je, vođena strahom jer je otkrivena, brzo uzela daljinski upravljač da ugasi televizor, ali shvatila je da više nema razloga da krije svoje interesovanje za Russella Scotthca. „Znaš ga?" Pitala ju je, dok je očima pratila kako sjeda na krevet, blizu nje. „Pa.. znam nešto o njemu. Tačnije cijeli internet je prepun njegovih slika, i svi pišu o tome kako je jedini astronaut u istoriji koji je uspio da pravu zvijezdu donese na Zemlju."

Kupina je znala da više nije imala potrebu da krije nešto što je dugo u sebi čuvala i željela je da sa nekim to podijeli. „Aha, znala sam da je nešto takvo u pitanju, iako nisam razumila niti jednu njegovu riječ, gledala sam slike i.." Koliko god bi to htjela da kaže, ipak nije mogla, jer je ne bi niko shvatio. „Reci Kupina, dobro te poznajem." Vesela je bila vrlo pronicljiva osoba i vrlo dobro je znala da čita ljude, zato je željela da za godinu dana, po završetku svoje srednje škole upiše za psihologa, ali njen put će da promjene zvijezde. „Voljela bi da odem tamo da to vidim. Eto. Željela bih i ja da vidim te zvijezde uživo, ali zbog jezika, nisam baš u mogućnosti jer apsolutno ne znam niti jednu riječ." Nije bilo lako reći svoje planove, a pogotovo ako se to odnosilo da prosidbu, ili ženidbu. Bilo je malo i suludo a i smiješno kada bi se to izgovorilo na glas, ali pokušat će.

Previše je gubila u životu, a još jedan gubitak tako je dobro došao da je baci na zemlju i osvjesti da za nju nema mjesta pod zvijezdama. „Znaš da bi mogle da odemo. Zašto da ne? Moj tata će nam rezervisati karte, ja sam svakako na raspustu... samo.. šta će biti sa tvojim poslom a i roditeljima?" Vesela je znala da su njeni roditelji po prirodi veoma ozbiljni i strogi ljudi, pa rećemo da su patrijahalno odgojeni. „Stvarno bi to uradila za mene, mislim tvoj tata?" Snažno se Kupina bacila u njen zagrljaj da je zaboravila na bol u nozi. „Ništa se ne brini za moje,  nešto ću da im obećam i mislim da bi me zbog toga vrlo rado spremni da me puste ako ništa na tri-četiri dana." „Nećeš valjda..." Očima je pokazala da valjda ne misli na ponudu od Marinka. Ali ušutkala ju je na vrijeme. „Sutra je novi dan, i ja moram rano da ustanem, tako da pričat ćemo sutra sve."

Kupina je odahnula jer Vesela više nije ponavljala pitanja, samo se zavukla pod jorgan i vrlo brzo je zaspala. Sa druge strane, ona nije mogla. Posmatrala je Russellovo lice, dok je na telefonu čitala razne članke o njemu. Jedno je bilo sigurno, svi su o njemu pisali jednu činjenicu, a to je da je veoma humanitarna osoba, da mu se svi mogu obratiti za pomoć, i da će vrlo rado pomoći. Zar postoji takav čovjek na našoj planeti Zemlji? Izgleda da očigledno postoji, ali ga svemir krade sebi. Jer biće svega nekoliko dana, a potom opet ide gore negdje. Zato mora brzo da djeluje. Iznjet će svoj plan, tačnije Vesela mi mora napisati izgovor na engleskom jeziku, da bi u putu mogla da vježba, ili jednostavno samo će da pruži parče papira. Da, tako će da uradi. A dok je čekala jutro, prebacila je na program History chanel, gdje su se prikazivali dokumentarci o istorijskim tvrđavama.

Još malo i njen san će da se ostvari. Na tablete je zaboravila kada je izašla iz kuće. Idući pješke do rudnika put joj se ukrstio ni manje ni više nego sa Marinkom Kenjalom. Prezime mu je tačno odgovaralo. „Jarebice moja, jutro nije moglo ljepše da mi počne." Stomak joj se zgrčio na njegove riječi i na samu pojavu. Jer bio je mnogo stariji od nje, tačnije imao je šezdeset i pet godina, niskog i zdepastog izgleda, sa proćelavom glavom, dugim žutim brkovima, predpostavljala je da je od cigareta i dima takav, i sa dva zuba u ustima. Osjetio se na cisternu stare uskisle rakije.

„Dobro jutro, gospodine žurim na posao." Željela je što prije da se makne od njega, nije podnosila ni trenutak da bude sama sa njim. Ali on je bio brži i ščepao je za ruku da bi je sebi još više približio. „Jarebice, ja sam mnogo nestrpljiv čovjek, ali pošto ćeš da mi budeš žena, mogu to da tolerišem. Zapamti jedini ja te želim, uprkos tvojim manama, poput noge, a i čuo sam da nisi ni vješta u kuhinji, a da li si u krevetu sumnjam." Razkezio je usne, i nju je zapuhao ružan miris gdje se umalo nije onesvjestila. „Ali pošto radiš u mome rudniku, iako si mi  buduća žena, ne dopuštam kašnjenje."

Potom je na silu utisnuo poljubac u njen vrat, mrmljajući da je njegova, dok je Kupina dobila nagon za povraćanje i to je sve iz njenog stomaka završilo po njegovoj ćelavoj glavi. „Ti.. platit ćeš mi.." Samo to je čula dok je trčala od njega. Došavši do rudnika proklinjala je svoju sudbinu, oblačila je svoje odijelo i spuštala se nekoliko metara ispod zemlje da nastavi započeto kopanje. Slike su joj se smjenjivale ispred glave. Bile su veoma bolne i mučne, imala je strah ali niko za njega nije imao razumjevanja.

Na drugoj strani naše planete, veče se spuštalo. Umoran od davanja silnih odgovara na pitanje novinara, Russell je konačno uspio da se makne od svega toga i da ode nešto pristojno da jede. Pronašao je svoje omiljeno mjesto, tačnije manju piceriju i tu naručio pizzu ali sa kečapom. Nije volio majonez, nije znao razlog zbog toga, ali taj ukus pomješan s kečapom nije mu odgovaralo. „Znao sam da ću te tu pronaći stariji braco." Darren, njegov mlađi brat sa kojim je dijelio sve uspjehe dobro ga je poznavao, sjeo je tačno preko puta njega. „Morao sam malo da pobjegnem od svega toga, i jedva čekam da se vratim gore i da lutam svemirom. Jednostavno osjećam se da gore jedino pripada."

Russell je klimnuo glavom konobaru koji mu je spustio tanjir pizze. „Znam kako ti je, a pogotovo sada kada si uradio ovo što si uradio. Napravio se veliki korak i za sebe a i za čovječanstvo." Vidjelo se da je Darren bio veoma ponosan na brata. „Znaš ostala mi je još jedna zvijezda koja uporno od mene biježi. Koliko god da joj se približim ona jednostavno od mene ispari, nestane. Postavio sam sebi cilj, kad sada odem u svemir ne vraćam se dok je ne vratim." „U to ime nazdravljam, ali sa pizzom." Na ovo su se obadvojica nasmijala dok su se kucnuli vrhom. „Gdje nam je Carl i Aziz?" Neka sjena mračna je preletila Darrenovim očima na spomen imena njihove usvojene sestre, te je samo progutao pljuvačku. „Carl sigurno proučava sa teleskopom nešto, a za malog daveža, ne znam gdje je."

„Mnogo smo sinoć ostali da pričamo nas troje, ali ti nam se nisi htio pridružiti. Zar ne možeš da zaboraviš šta se dogodilo u prošlost i ne prihvatiš je kao našu sestru?" Russell nije mogao da zaboravi njene osmjehe i kad god bi odlazio u svoje misije bilo mu je teško što malo vremena provodi sa sestrom, iako ona sada snima dokumentarce o istorijskim tvrđavama. Bio je ponosan na malu sestricu i na Carla koji je zaštitnički čuva. Darren je shvatio u kome se pravcu kreće razgovor, pa je promjenio temu. „I, da li smo spremni na zadnju zabavu ove godine? Pripremi se braco, dolaze sa svih strana." Još samo jedna zabava, valjda će imati snage za nju. Pored tanjira, začula se vibracija njegovog telefona, gdje je velikim slovima pisalo Lu. Darren mu je očima namignuo, pa su se počeli smijati.

Takođe, i Kupini je zazvonio telefon, tačnije obavještenje poruke. Bio je to Marinko, a pisalo je sadržaj nije primjeren. Trebalo je kliknuti da bi se slika vidjela, ali ona je željela da je obriše, ali umjesto toga da spusti rudnički alat, greškom je otvorila i blago je bilo reći da se šokirala. Jer ono je užasno bilo. Pisalo je velikim nepravilnim slovima SAM SAM ŽELIOBI DATE JEBEM, a slike su još užasne bile, Marinko samo u crvenim boksericama, gol, a njegova mlitava muškost se ocrtavala, a dlake su bile svuda oko njega. Počela je da ponovo povraća, da bi kad je došla sebi blokirala njegov broj. Morala je hitno da ode u Ameriku i nadala se da će njen plan da uspije. Zato molila se svim svecima ali i djavlima da joj pomognu. Za večerom počela je razgovor o odlasku, ali slagala je da nije Amerika u pitanju, nego Engleska, i da se radi o seminaru vezanom za rudnik.

„Ko će sve do plati?" Zanimalo je njenog brata. „Vesela i njena porodica..." „Pa da budemo dužni tim gnjidama?" Majka je povisila svoj glas. „Ako me pustite, onda ću da...", bilo joj je teško to da pomisli, a kamoli da kaže, sjećajući se slika od Marinka, „udat ću se za Marinka, i vi ćete dobiti svoj dio rudnika." Zadovoljni osmjesi njenog brata a i roditelja su ispunili su tu prostoriju. „Ako, konačno si se opametila." Samo to je čula dok je išla nazad do svoje sobe, jer apetita svakako nije ni imala. Telefonom je dogovorila pojedinosti sa Veselom, nije bilo smisla da dolazi da ponovo kod nje spava kao sinoć. Jer Kupina nije željela da vidi kakva je zapravo njena porodica.

Uključila je TV a lice Russella Scotthca se odmah pojavilo. „Jedino ti me sada ne smiješ iznevjeriti. Molim te pomozi mi." Sjela je na pored prozora, i sve to govorila zvijezdi koja je nebo obasjala. Bilo je veoma oblačno ali ona se probijla svojim sjajom. Skupila je noge koliko je mogla, ali kako nije mogla onako kako je zamislila, skinula je lijevu protezu noge. Jer nakon urušavanja rudnika, svo tvrdo kamenje i skele su se obrušile na nju. Bila je tri dana u ruševinama, bez svijetla, i bol u nozi je otupio. Petog dana kada se probudila iz šok stanja, bila je u bolnici i sa jednom nogom manje, tačnije od koljena na dole. Izgubila je svog momka Janka, jer ju je ostavio zbog hendikepa. I onda je od tada spopada Marinko.

Gledajući u zvijezdu imala je samo jednu želju, a to da joj plan uspije, ali Russellov osmjeh dok se smješio novinarki i te njegove oči su joj ulijevale nadu. Russell je takođe gledao kroz prozor, tačnije iz sobe od Lu. Dok je Lu spavala, on ogrnut samo peškirom oko prepona, želio je da pronađe način i da uhvati tu zvijezdu koja bježi od njega, ne sluteći da se odgovor nalazi u dolasku jedne djevojke bez noge. Ali zvijezda je to znala i dala je sebi obećanje, dok Russell i Kupina ne budu zajedno, nikad je neće uhvatiti i donijeti na Zemlju.

💫Hvala vam na čitanju💫