Lola

Kako život zna da nas iznenadi u trenutku. Uvijek sam mislila da se to meni ne može desiti, ali izgleda da sam se prevarila. Moji roditelji, sjećam se, govorili su mi da kada sam se rodila nisam puno plakala već sam bila nasmijana i vesela. Malo po malo kako sam odrastala voljela sam i da puno pričam. Od mene niko nije mogao da dođe do riječi. Ali najviše od svega sam voljela gledati mamu i tatu, kako se vole, grle, i poljubce kada misle da ih niko ne gleda. To sam i ja htjela za sebe. Voljela sam sa njima da gledam Dizni princeze crtane filmove. Ali sam najviše od svega voljela gledati Pepeljugu. Tata mi je često govorio kada odrastem da ću upoznati princa, i da ćemo zauvijek biti srećni. Sa dvanaest godina sam počela kupovati ljubavne romane. Znala sam često prije nego što kupim neku knjigu samo da pročitam zadnju stranicu da vidim jesu li glavni likovi ostali zajedno.

Ako jesu ja bi kupila tu knjigu. Jer šta će mi knjiga za tužnim krajem. Za to imam svoj život. Koji je tužan. Roditelje sam izgubila sa petnaest godina. Izgubili su život u saobraćajnoj nezgodi. I kao da je dio mene sa njima otišao. Ali ja sam i dalje vjerovala u bajke, u svog princa. Išla sam u školu, ali ni jedan od momaka nije htio da se sa mnom druži. Svi su imali nekog, samo sam ja sama bila uvijek. Nosila sam sa sobom knjige, čitala ih i zamišljala da sam ja na njihovom mjestu. Kako je to lijepo kad te neko voli.

Sa dvadeset dvije godine sam upoznala Ivana. Kako sam živjela sa bakom, koja je bila mnogo starija, ja sam tražila dva tri posla zbog plaćanja režija. Nosila sam novine, šetala pse od komšija, i tome slično. Svaki dan sam imala priliku da šetam pse od različitih ljudi. Svi su mi se javljali putem telefona. A onda jednog dana me i on nazvao i zamolio. Malo po malo, kada nikada niste imali momka, sve što ste imali jesu likovi iz knjiga, ne stignete se snaći i vas ljubav pogodi. Znali smo često naveče da se vraćamo, šetamo i ja sam znala da je Ivan moj princ. Samo ja tada nisam znala da ja nisam njegova princeza.

Prva sam ga poljubila. Prva sam mu priznala da ga volim, i prva sam ga zaprosila. Najviše sam voljela vrijeme da provodim sa njim. I znala sam puno da pričam. Pogotovo kada treba da se rastanemo, tad sam pričala kao navijena. Krala sam te trenutke. Još malo, još malo sa njim.

Ali i u raju zna da kiša pada. A i nevrijeme.

Ivan je imao veliko društvo. Za razliku od mene, bio je mnogo društvena osoba. I kada me upoznao sa njima, mislila sam da od sada neću biti sama. Ali kada god bi me Ivan ostavio samu sa njima, toliko uvreda i poniženja putem riječi koje su meni bile upućene nisam mogla da vjerujem da to neke može i da kaže.
Nisi dovoljno dobra za njega. Ne znam šta tražiš sa njim. Jesi li se ikako vidjela u ogledalu na šta ličiš? Lako će te zamjeniti.

Ivanu nisam spominjala. Vidjela sam koliko voli sa njima da provodi vrijeme. Ko sam ja da mu kvarim sreću. A meni je bilo mnogo stalo do njegove sreće. Ali na našem vjenčanju sve je otišlo u zaborav. Moj Ivan me ostavio. Rekao mi je da sam dosadna. Dok sam ja tamo stajala kao najveća jadnica u vjenčanici i molila ga da to ne radi, on je jednistavno ostavio me pred svima. Te ponižavajuće osmjehe i dan danas čujem. Baka mi je potom umrla. I ja sam ostala sama.

Nije prošao ni jedan dan, mjesec, godina da ja nisam mislila na Ivana. I dalje sam ga nastavila da ga volim. Ali tajno. Samo da ja znam. A onda iznenada nakon toliko godina sam ga ponovo srela, u biblioteci kada su knjige na njega pale. Tada nisam mogla da vjerujem da je on tu. Ali i drugi put mi je srce zgazio kada je došao da traži knjige o ljubavi i prošnji djevojke. Rekao je da hoće da zaprosi djevojku. I potpuno se pravio da me ne poznaje.

Ivan

Kao mlad pravio sam jako puno grešaka. Ali najveća od svih tih je kada sam ostavio Lolu. Nije prošla ni jedna noć da nisam vidio njene uplakane oči, onaj dan kada sam je ostavio a bila je tako srećna i malo da postane samo moja. Ali morao sam je ostaviti. Moje društvo bi je slomilo. A ona je bila tako lomljiva. Mislio sam ako je udaljim od sebe, neće slušati one uvrede. I učinio sam to. Ostavio sam je. Nakon nekoliko godina počeo sam da radim u caffe bar "Bura" , upoznao Olega i postao najbolji drug sa njim.

Ali onda je došao taj dan. Dan kada sam je ponovo vidio. Nisam očekivao da ću je opet vidjeti. Zahvaljujem Bogu što su one knjige na mene pale i ona došla. Ali tada sam vidio u njenim očima da je postala druga osoba. Od stare Lole nije bilo ni traga. Nije puno pričala. A taki sam volio kada priča bez prestanka.

Mislio sam da će da me pita gdje sam bio toliko godina, zašto sam je ostavio. Ali ništa.
Vidjeli smo se na vjenčanju Mateje i Olega. Bili smo kumovi. A ona je bila tako prokleto lijepa. I opet nije htjela da priča sa mnom.

A ja sam obećao sebi. Ima da je vratim ponovo. Biće moja. I ja njen. Ima da bude sve, kao što je trebalo da bude prije par godina.

Iii evoo, Lola i Ivan zvanično dobijaju svoju priču. Nadam se da će vam se dopasti i da ćete uživati u ovoj priči. Cover je samo trenutno prisutan, čim stigne novi, mjenjam ga.

Mišljenja 😍💙?