Lola

Ulazim sa velikim osmjehom u biblioteku. Jutros kada se probudila imala sam veoma dobar osjećaj da će od današnjeg dana biti sve kako treba. Spremila sam sebi par banana i jabuka da imam za užinu danas i zaputila sam do biblioteke. Stvarno je bio u pravu onaj koji je rekao radi posao koji voliš i nećeš raditi niti jedan dan. Sam miris knjiga kada uđem u biblioteku me zapuhne, eh ovo je život. Sredina je radne sedmice, već sam naučila ko kojim danom dolazi. Nekada to budu školski đaci pa uglavnom traže školske lektire. Nekada to budu i penzioneri koji čitaju razne mitove ili čak traže knjige o šahu. A nekada dođu i mladi zaljubljeni parovi.

Njima se najviše radujem. A ima dana kada niko ne dođe, i onda ja mogu slobodno da čitam, i da otplovim u razne druge živote likova, da se stopom sa njima i da živim jedan kako su oni živjeli u tih nekoliko petsto šesto stranica. Danas je baš taj dan.

"Zdravo Lolo, kako si?" Inga djevojka koja takođe sa mnom radi, ali bude na drugom kraju biblioteke, svaki dan dođe do mene i pozdravi me.

"Veoma dobro Inga, kako si ti? Hoćeš li da jedeš sa mnom?" Očima joj pokažem na voće koje sam upravo donijela.

"Hvala ti puno, ali ipak ću čekati pauzu pa ću ići sa svojim dragim da jedem." Sva sreća dok drži neko pismo mi kaže.

"Važi." Kako je to lijepo, biti srećan i uzbuđen što uskoro se ideš vidjeti sa voljenom osobom.

"Nego Lolo.. htjela sam još nešto da ti kažem. Ovo je stiglo za tebe, ali ne piše ko je poslao." Rukom ostavlja upakovano pismo za moj sto.

"Čudno, ko bi mogao takvo nešto da pošalje. Da li si možda vidjela tu osobu." Niko mi nikada nije napisao pismo, a još najmanje od kad sam došla ovdje. Matea sigurno nije, ona uživa u braku.

"Samo sam vidjela da je na tvoje ime kada sam provjeravala našu poštu. Vidi kako neko ima lijep rukopis, ovo što je napisano da je za tebe, a i boja je predivna." Zaneseno kaže Inga.

Ta boja je moja omiljena boja. Ali niko to ne zna sem mene, možda je to neka slučajnost. Možda je neko i pogrešio.

"Ništa, onda Lolo ja idem, imam mnogo posla, vidimo se kasnije." Svojim potpeticama ode od mene.

Uzimam, gledam i ne vjerujem. Ajde Lolo otvori, ako nije za tebe uvijek možeš u poštu da odneseš.

Prstima lagano otvaram zapakirano pismo, i vidim da se u njemu nalazi knjiga i parče papira. Očima prelazim po koricama. Nije moguće. Nije moguće da u svojim rukama držim prvo izdanje knjige "Živjeli su srećno do kraja života" iz 1984. godine. Ali ovo je nešto što sam oduvijek htjela. Kad se samo sjetim kada sam prvi put vidjela tu knjigu na internetu bila je veoma skupa. A i sada je. Neko je dao čitavo bogatstvo za ovu knjigu. Pažnju mi odvuče parče papira. Drhtavim prstima ga otvaram i čitam na glas.

"Draga bibliotekarko Lolo

Nadam da ćete oprostiti što Vam se ovako javljam pismom, iako živimo u vremenu tehnologije, gdje se komunicira telefonima, ali ja ipak nisam mogao da odolim nego da Vam se putem pisma javim. Nekoliko dana, ako dozvolite da kažem, promatram Vas u biblioteci, vidim Vašu očaranost knjigama, tu ljubav kojom ispoljavate, i zato sam sebi dao pravo da Vam pošaljem ovu knjigu, koja je moja omiljena. Uživam dok Vas samo gledam kako čitate, kako nježnim prstima prelazite po svakoj stranici, upijate svaku riječ a to mogu posebne osobe. A vi to jeste Lolo. Puno sam se pomučio dok sam saznao Vaše ime, mada ako mi date slobodu, ja bih Vas zvao slatka bibliotekarka

Do sledećeg puta, draga moja

Tvoj

Knjiški moljac"

Sa velikim osmjehom i suznim očima čitam ovo pismo. Osjećanja su mi se tako pomiješala. Uopšte ne zamjeram što mi se neko ovako obratio preko pisma. Uvijek sam htjela da živim u ono vrijeme kada se s nestrpljenjem očekuje pismo voljene osobe. Ali ovo, neko je dolazio ovdje, promatrao me, bez da sam to znala i skupio hrabrost da mi se ovako obrati.

Ostavljam parče papira na sto, i gledam onu knjigu. Kako li je samo knjiški moljac znao da mi je ovo omiljena knjiga. Ali najvažnije pitanje koje mi se vrzmalo po glavi ko je on, sudeći po pismu neko je ko često ovdje bude. Kako izgleda?

Ne zanosi se Lolo, šta ako je neka šala? Veoma brzo padnem na svaku lijepu riječ i onda bi se to vrati sa suzama. Ali imam i ja pravo da sebi dozvolim taj luksuz da vjerujem i da budem nasmijana i srećna.

Pa knjiški moljac, hvala ti što si skupio hrabrosti da mi se prvi javiš, od ovog trenutka imam da pomno pratim svakog ko uđe i traži knjigu. Iako nije u pismu naznačio, tj. nema ni jednog opisa kako on izgleda pa onda ću se potruditi da iz razgovora shvatim ko si. Čim me persiraš u pismu znači da si veoma obrazovan i načitan.

Knjigu i pismo sam spakovala u torbu, večeras ću da kad dođem, obučem se u pidžamu, upuškam se toplo i čitam.

Na svaku osobu koja je danas ušla u biblioteku sa pomno pratila. Svi su bili kako da kažem prosječni. Bio je jedan muškarac sličnih godina kao ja, i taman sam pomislila da je on ali vrlo brzo sam pogrešila.

Taj je samo htio dobar flert i zabavu, javno mi se počeo nabacivati iako sam vidjela da ima burmu na prstu. Pristojno sam ga zamolila da takve riječi ne upotrebljava i da će sljedeći put biti izbačen iz biblioteke. Bože, kakvi se muškaraca ima. Imaš ženu kući i oni opet varaju.

Moja smjena se bližila kraju, čula sam se s Matejom i Olegom. Kako je moja drugarica sreća, e to je pravi brak i prava ljubav. Misle samo jedno na drugo. A ne kao ovo danas.

Vadim knjigu iz torbe koju sam danas dobila. Ne mogu ja da izdržim moram par stranica da pročitam. Popela sam se na trotoar i polako šetala i čitala.

Iznenada sam se udarila u nešto tvrdo ispred mene i knjiga i parče papira koje sam bila stavila u stranicu knjige su spali na trotoar.

"Izvinite nisam gledala.." Smeteno poručim osobi koju sam ne namjerno udarila. Spuštam se na trotoar da uzmem knjigu, ne može se sada oštetiti kada je konačno imam.

"Čitala sam i onda sam se..." Osjetim nečiji dodir na ruci. Srce počinje da se budi u mojim grudima i to mi jasno šalje signale da znam ko je u pitanju ali plašim se da ga pogledam u oči.

"Izvini ti Lolo, gledao sam nešto na telefonu." Uzima moju knjigu i sada se uspravno gledamo.

"Nema problema. Vrati mi knjigu. I vidimo se. Ustvari ne vidimo se." Bože otvori zemlju da propadnem. Uvijek kada Ivana vidim pričam ko navijena i uvijek ama baš uvijek ispadnem smiješna.

On na moje rečenice se blago nasmija. Kako imaš tako predivan osmijeh?

"Mhmm da izvoli, čitaš "Živjeli su srećno do kraja života" zanimljiv naziv." Očima prelazi po naslovu knjige. Definitivno ne zna da je to moja omiljena knjiga i da konačno imam prvo izdanje te knjige. Ali šta je ja uopšte i čudim, ionako nikad u vezi mene nije se ni trudio da zapamti ili nikad nije me ništa ni pitao.

"Da, to čitam. Ako budeš ljubazan, vrati mu knjigu i to parče papira, samo što ponovo ne padne."

Ivan očima prelazi, što po knjizi, što po papiru ali izgleda da ništa ne shvata i samo mi vraća. Njegovo lice mi ništa ne odaje. I dalje je to isti stari Ivan.

"Jesi li se možda čula sa Matejom? U zadnje vrijeme ne mogu da dobijem Olega." Bravo Ivane, najlakše je odmah promijeniti temu.

"Mhmm, čula sam se s Matejom, uživaju u braku i u svojim... aktivnostima." Ovo malo tiše kažem i crvenilo mi bukne na lice.

"Da, bračne aktivnosti, nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Oleg je pravi sretnik."

"Da, jesu, baš su srećni."

Stojimo tako, nepomično vodeći razgovor, ako se to može nazvati razgovor od par riječi.

"Ništa, onda..."

"Da, ovaj.. idem.. zdravo."

Prođem pored njega a u nos mi se uvuče tako poznati njegov miris. Ulazim u svoju sobu, skidam odjeću tuširam se, i oblačim Ivanovu majicu. Nekako želim dok čitam ovu knjigu da imam njegov miris na sebi, željela sam da mi baš on čita ovu knjigu dok smo zagrljeni ali snovi se nisu ostvarili.

Pa knjiški moljac, hvala ti što si mi danas izmamio osmjeh sa ovim pismom i sa ovom knjigom.

Bojanaboba002gmailco Grozni Ivan je tu 🙈

Od danas, nastavljamo sa ovom pričom. Hvala vam još jednom što ste pratili Emila i njegovu ždrebicu🦄💞🐴

Ivan i Lola vas čekaju!!

Hvala vam na čitanju 👑💖💪