Lola

Vidjeti Ivana nakon toliko godina pa mogu da kažem da mi nije bilo svejedno. Ali sam se iz sve snage trudila da on to ne primjeti. Ponašala sam se krajnje profesionalno kako se to od mene i zahtjevalo. Došao je po te knjige, rado sam zamolila drugu koleginicu da uskoči u pomoć. Sve je bilo odlično tih deset minuta, ali kada su Oleg, Ivan i Matea otišli e tada sam se raspala u još hiljadu sitnih komada koje nikada i nisam uspjela da sastavim. A zašto da se trudim oko nečeg, kada nikada ne postižem željene rezultate. Uvijek mi bude samo gore i gore.

Dani su prolazili, Matea je, moja najbolja drugarica zadavala mnogo posla svojoj ljubavi Olegu, a on ih je sve sa lakoćom ispunjavao. E pa to je prava ljubav. Kada se neko bori, bori se do kraja. Neka, zaslužila si to Matea. Sada uživaj sa njim. Jednog dana sam sjedila u biblioteci, bio je to od onih dana kada nije bilo mnogo posjetioca u biblioteci. Sa jedne strane i bilo mi je odlično. Tada sam otišla do onog dijela gdje se nalaze mnogo ljubavnih knjiga sa srećnim krajem. Znam to jer pročitam zadnju stranu.

Nisam ni primjetila da sam se udubila u čitanje knjige, dok me neko nije prekinuo. Samo sam rukom odmahnula, ostala mi još jedna rečenica, taman da pročitam kada on njoj kaže da je voli. Ali bila sam opet prekinuta od strane nekog, kome se očigledno žurilo da dobije neku knjigu jer se mnogo glasno zakašljao. Kada sam spustila knjigu imala sam koga i da vidim. Na samo par koraka od mene stajao je on. Ivan. Sva sreća pa je između nas bio sto. A ja sjedila. Jer da sam stojala, noge bi me sigurno izdale i pokleknula bi pred njim. Kako da je opet ovdje?

Nisam se pripremila za njegov dolazak. Ok diši Lolo. Možes ti ovo.

"Izvolite gospodine, koju ste knjigu trebali?", ustajem sa stolice, i stavljam ruku preko ruke na moje grudi dok ga pitam. Na licu mi nema ni traga emocije, ni osmjeha. Usne mi čine ravnu liniju.

"Dobar dan, izvinite što Vas ometam u čitanju. Meni bi trebalo par naslova." , sa osmjehom mi reče.

Vidi, neko nam je počeo u međuvremenu i da čita. Dok smo bili zajedno, eh kakva sam guska bila ja sam na glas čitala svakavu ljunavnu scenu iz knjiga. Tada nisam obraćala pažnju na to. A sigurna sam da ga to uopšte nije ni zanimalo. Jer da jeste valjda bi on nekada čitao meni nešto. Nema veze.

Kako nema nikog od koleginica. Danas sam potpuno sama.

"Koji Vam gospodine, naslovi trebaju?"

Što prije nađem te naslove od knjiga, on će da ode a ja ću sr vratiti da čitam svoju knjigu.

"Trebaju mi knjige, ljubavne naravno, gdje se zaprosi djevojka." , sa još većim osmjehom mi Ivan reče.

A tada mislim da je moje srce prestalo da kuca na trenutak. Dok mi je informacija stigla do mozga, znala sam. Pa da. Sigurno ima neku. Nije lud kao ja da o meni razmišljala svaki minut, ujutro, naveče u toku dana ko ja o njemu što sam. Svađam se sama sa sobom dok idem ispred njega po te knjige.

Stavljam stolicu ispred tih knjiga, one se nalaze tačno pri vrhu.

"Jeste li Vi ikada bili vjereni?" , ozbiljno me upita.

Ne mogu da vjerujem šta me pita. Znala sam da me nije prepoznao. Ali ovo što me pita. Da li znaš budalo koliko mi bola nanosiš? Da li me se stvarno ne sjećaš? Ali kako je to moguće? Znaš da sam ja tebe, zaprosila u biblioteci. Ja sam te prva poljubila. Sve u našoj vezi sam ja prva uradila. Osim jednog. Jedno si ti prvi uradio od nas dvoje. A to da si me ostavio.

Kupim one knjige jednu na drugu dok mu odgovaram.

"Našla sam par knjiga mislim da će Vam odgovarati."

"Znate, ja sam odlučio da se vjerim, i potrebne su mi te knjige, da pronađem, prosidbe iz snova." , odgovori mi Ivan.

A ja u tom trenutku, izgubim bukvalno tlo pod nogama. Počinjem da padam sa sve onim knjigama. E divno Lolo. Pravimo još veću budalu pred Ivanom. Nije dovoljno što si bila smotana i dosadna prije. Evo sada isto to ponavljaš.

Ali u tom trenutku ne završavam na podu. Osjetim nešto mekano ispod sebe. Čujem nečije otkucaje srca. Otvaram oči, polako pomjeram glavu i vidim da se nalazim svega par milimetara od njegovih usana. On svoje ruke stavlja na moje kukove.

Teško i polako dišemo. Vidim da mu se usna polako širi u osmjeh. A ja dozvoljam taj luksuz sebi, par još nekoliko sekundi da ih gledam u tu njihovu punoću. Kroz glavu mi prolaze slike kako su te usne na koži moga vrata izvodile magiju. A tek Ivanom miris. I dalje je ostao isti. Njegova majica, koju i dalje imam u sobi je gubila taj miris ali sam ja, pamtila i pamtila i ovo je definitivno najbolje osvježenje pamćenja. Njegova ruka putuje mojim leđima i pomjera moju kosu da mi vidi lice.

I sigurna sam kada smo se pogledali u oči da se ipak jednog drugog sjećamo. Ali odlično glumimo i lažemo sami sebe.

Brzo sam se vratila u realnost. Koliko god htjela da budem u njegovom naručju ja to ne mogu da dopustim. On ima djevojku, nekoga koga će da vjeri, ja to nisam i nikada neću biti.

Dajem mu knjige kad on ustane i zahvali mi se. I sa tim velikim prokletim osmjehom izlazi iz biblioteke.

Vraćam se do svoga stola. Onu knjigu i više ne mogu da čitam. Stavljam glavu na naslon stolice. Sklapam oči. Eto Lolo pala si mu opet pred noge, tačnije na njega. Ponovo. A on. Smišlja romantičnu vjeridbu za njega i još tamo neku. Možda je i tako bolje. Uvijek sam gubila što bi sada bio izuzetak. Vidjeli ste se nakon toliko godina i šta. Očekivala si da će da te moli za oprost. Nije lud. A ti kakva si bacila bi mu se da dobiješ i to malo mrvica od njega.

Nema veze. Otvaram oči. Šta je bilo bilo je. Šta nije bilo nije ni bilo.

Još malo do kraja moje smjene. Taman usput mogu da dođem do Mateje da vidim šta mi rade ona i mala djevojčica u njenom stomaku.

Da. To ću da uradim.

A onda. Idemo da noć opet provedem sama sa mojim medom.

Ova pjesma me tako podsjeća na Lolu i Ivana. 💔

Poglavlje posvećujem svima Vama koji čekate Lolu i Ivana a najviše posvećujem Bojanaboba002gmailco
grozni je tu i samo tvoj 😈🙈

Mišljenja 😍💙?