[27] 👑
Lola
Naš mali medeni mjesec bližio se kraju. Svaki dan smo imali isplanirano šta da radimo. Nekada smo se strogo pridržavali toga rasporeda a nekada nismo. Bilo nam je ljepše ostati u našem krevetu, da se mazimo i ljubimo. Nekada sam se budila mnogo ranije od Ivana i samo sam ga posmatrala u snu i pitala sam se da li je ovo sve samo jedan lijepi san koji će za čas da nestane i ja ću ponovno postati ona usamljena Lola bez ljubavi okružena knjigama. Ali mogla sam malo odahnuti jer ovo nije bio san, već naša realnost.
Voljela sam te naše trenutke koje su bile pune ljubavi i emocija. Očima sam prelazila po cijelom njegovom tijelu ali i dalje sam bila stidljiva dok smo vodili ljubav. Odahnula sam kada je priznao da nije ništa imao sa onom Natašom osim onog poljubca kada sam to vidjela. Često bi me znao zvati da sam ljubomorna, ali i bila sam. Mnogo sam Ivana voljela i konačno je došao taj dan da je samo meni pripao. Večeri su nam bile ispunjene smijehom. Sad je Ivan bio taj koji je bio ljubomoran, jer sam ja grlila medu koji mi je on kupio. Zar će on sada da spava pored nas? Šta medo radi između nas? Sada te neću moći ni grliti ni maziti od njega. Bile su samo neke od njegovih rečenica koje bi mi znao mrzovoljno reći.
"Jesi li spremna?" Stajao je ispred vrata s prekrštenim rukama. "Mislim da sam sve spakovala, ali svakako ćemo se ovdje vratiti, tačnije u ovaj krevet." Morala sam se i ja malo šaliti. "Mala grešnice, samo ti je to sada u glavi?" Hodao je prema meni polako i tako me izluđuje dok je rukama svojim čvrsto moju zadnjicu stiskao. "Ali to ćemo ostaviti za drugi put, Matea i Oleg nas čekaju. A i tvoj bivši-budući muž."
"Jesi li ti to ljubomoran na Anđela? Hm?!" Nizala sam poljubce duž njegovog vrata. "Zašto bi bio ljubomoran na njega sada kada si ti moja žena?!" Uh, ta njegova dominantnost, stvarno je znala da dođe do izražaja. Odvojili smo se na trenutak i zagrljeni smo izašli iz kuće i sjeli u automobil. Vožnja je bila prijatna a ja sam kroz prozor izbacila ruku, i vjetrić se osjetio na mojoj koži. Ivan je pojačao pjesme na radiu i onda smo obadvoje pjevali. Nisam ni osjetila koliko je vremena prošlo a već smo bili kod Mateje.
Oleg i ona su stajali ispred kuće, sigurno su na očekivali u ovo vrijeme. "Gdje su naši mladenci?" Oleg je Ivana potapšao po leđima. "Nemoj misliti da ću vam tako lako oprostiti onu spletki što se uradili na vjenčanju." Namignula sam Mateji dok sam je ljubila u obraz. "Samo da znaš Lolo, koliko sam bila ljuta na Olega kada nam je Anđelo ispričao svoju priču, tako da oprosti mi Lolo što sam i ja na nekakav način u svemu tome i učestvovala." Vidjelo se u Matejinim očima da se kajala. "Bilo i prošlo." Veselo sam joj rekla da bi potom svi ušli u dnevnu sobu gdje nas je čekao još jedan par. Anđelo i Lucija.
"Anđelo." Zagrlila sam ga. "Lolo, tako mi je drago da si dobro i da si mi srećna." Ljubio me u obraz. "Hej dalje od moje žene, inače ćeš opet biti zavezan." Ivanova ruka se posesivno našla oko moga struka i još više me njemu približila. "Nemoj misliti Ivane da sam to zaboravilo, ali nema veze, sve dok je Lucija pored mene, ja sve imam." Kako ju je samo zaljubljeno posmatrao.
"A ti si Lucija, drago mi je. Ja sam Lola Jelačić." Pružila sam joj ruku, ali ona mi je uzvratila tako što me zagrlila. Onda smo svi sjeli a Matea i Oleg su nam donijeli po kafu i sok. Protekle sate smo proveli u pričanju i smijanju. Drago mi je da je sva ona zavrzlama oko našeg vjenčanja i dogovora konačno riješila.
"I šta sada planirate?" Pitala sam Anđela dok me Ivan grlio. "Pa.. zapravo imamo za vas dvoje jedan prijedlog i mi se nadamo da ćete ga prihvatiti." Lucija je prva započela ali na početku nisam odmah shvaćala o čemu se tu zapravo radi. "Pošto smo nas dvoje zajedno, ja sam odlučio da hotel Bura ostavim tebi i Ivanu jer nas dvoje ćemo da otputujemo sa našim djetetom što dalje odavde a kome drugo da to sve moje ostavimo nego vama, koji ste nam pokazali da se za pravu ljubav treba boriti protiv svih." Zaljubljeno je posmatrao Luciju.
"I šta kažete, je li pristajete?" Nisam bila svjesna ko nas je to pitao, ali Oleg i Mateja su nam počeli odmah čestitati. Ivan je pristao naravno, ali pod uslovom da Anđelo ne ljubi mene, tačnije Ivanovu ženu. Tako da smo se svi na tome morali nasmijati. Veče se spustilo, Anđelo i Lucija su prvi otišli a zatim i Ivan i ja.
Došli smo do moga stana. Ja sam otišla prvo da se istuširam. Voljela sam to da radim prije spavanja. Potom sam samo ogrnula peškir jer mi se pidzama nalazila u sobi. Ali zaledila sam se u mjestu kada je Ivan držao svoje dvije majice koje sam ja dobro sakrila u ormaru. "Je li ovo što ja mislim?"
Više nije bilo tajni između nas. "Jeste, iako smo se razišli prije osam godina ja sam i dalje spavala u tvojoj majici. Željela sam bar na taj način da zamišljam da si sa mnom, jer jutra su mi bila puno bolna jer tebe nije bilo kada bi se probudila." Teško je gutao pljuvačku, dok je dolazio do riječi. "Hoćeš li... hoćeš li obući za mene večeras bar jednu?" Kao mali dječak napućenih usana je čekao svoj odgovor. Samo sam klimnula glavom, peškir je spao na laminat a onda me on obukao u svoju majicu. Zavukli smo se ispod toplih deka, a ja sam voljela da spustim glavu na njegoviđ grudima, tačnije na lijevoj strani gdje mu se nalazilo srce. Još jedna stvar mi nije davala mira da spavam, a to je bilo ko je zapravo bio knjiški moljac? Ko je pisao sva ona pisma? Da li mi i dalje piše? I zašto je onaj dan Ivan me nazvao bibliotekarko? Ne mogu dočekati jutro da odem do biblioteke da vidim da li ima neko pismo za mene.
Još malo je ostalo do kraja ove priče💖
Bạn đang đọc truyện trên: AzTruyen.Top