Lola

Znači tako. Gospodin želi da se igra. Pa za igru je potrebno dvoje, zar ne gospodine Ivane? A ja sam itekako spremna za malo igre. A i da se opečem na vatri. Ali sada je razlika što neću biti sama, jer nas je dvoje. Ako ja izgorim, goriš i ti Ivane.

"Nije nikakav problem. Pronaći ću taj ključ gdje god on bio na tebi ili u tebi. Samo ću to da uradim sa drugom rukom. Ne želim na ovoj gdje imam veoma skupi prsten. Ne bih htjela da da oštetim radi tamo nekog konobara." Namjerno mu prstima pređem pred očima da vidi onaj prsten, a na licu mu se pojavi velika ljutnja. Da li zbog prstena ili zbog što sam ga nazvala da je konobar. Istina, teško mi je što mu ovakve riječi izgovaram ali zaslužuje ih svakako. Treba da mi zbog njegovih prohtjeva, moje vjenčanje propadne.

"Prsten nije nešto posebno. Mogao je svakako naći tri puta bolji." Hladni mi odgovori.

"Ali je svakako bolji od prvog koji sam imala. A sada nije vrijeme da ja o tome sa tobom pričam. Naći ću taj prokleti ključ i zbog Ivane, ali sada zauvijek." Gutam pljuvačku, a pogled mi je zakovan na moje štikle. Ne želim da ga gledam. Jer biće mi teško, znam sebe i svoje tijelo, tako lako ću ponovo pasti na njegove oči, grudi, usne, oh Bože te usne, su znale da izvode svašta a ja ih tako olako odbacujem.

Prstima lagano klizim  po njegovim grudima, mišići su mu napeti, duboko diše i samo mi šapne "Ovo nije zbogom." Ne osvrćem se na njegove riječi. Prsti mi prate krivine njegovog tijela i sama pomisao da mu nikada na taj način nisam pripala u meni budi čežnju. Izgleda da je tako suđeno,najednostavniji snovi su baš oni koje se nikada ne mogu ostvariti.

Na grudima nema znakova da je tu ključ. Ruku spuštam i zaustavim se na njegovom struku. Džepovi. Da tu mora da budu. Za mrvu mu se približim, čujem otkucaje njegovog srca. U desnom džepu nema, zatim mahinalno pređem po njegovom međunožju.

"Ostani još tako koji trenutak. Meni ne smeta." Da li se on ovo sa mnom zeza.

"Pa i nije nešto Bog zna šta. Svi ga imaju. Ne znam zašto bi tako nadmeno se hvalio sa nečim, kad je tako malen." Pucam od smijeha, ali morala sam da ga malo bocnem.

"Nije mali, ali ja nemam ništa protiv da ti ga sada pokažem." Hvata se za kaiš, ali ga moje ruke spreče. "Ne zanima me," napipala sam ključ, izvlačimo ga i samo mu mahnem ponovo ispred očiju, "a i kao što sam rekla zbogom Ivane."

Odlazim od njega, sa teškim kamenom na grudima koji mi pritiska srce.

"Kao što sam i ja rekao, nije zbogom, tek sada počinje." Kako zatvaram vrata, tako i njegov glas prestaje.

Neke zvanice su ostale, neke su otišle ali uspijem da u masi pronađem Anđela. Namigne mi očima i pruži mi voćni sok. U ovo malo vremena, smo uspjeli da se još više upoznamo i drago mi je što smo postali najbolji prijatelji. Još samo da nam ovaj dogovor uspije pa da budemo svi srećni. Matea mi je poželjela svu sreću, zajedno sa Olegom i drago mi je da su moji najmiliji srećni radi moje sreće.

Pri kraju zabave, vozeći me nazad, Anđelo i ja smo predlagali datum našeg vjenčanja. Nije nešto romantično, ali ipak smo odlučili da to sve bude za četiri dana. Što prije to je svakako bolje. Anđelo poznaje mnogo ljudi, ima veze, ali svakako nećemo veliku ceremoniju. Samo mi i naši najmiliji.

Mahnula sam mu, i on se odvezao automobilom. Ulazeći u svoju sobu, pogledom sam tražila ona pisma, poklone, Ivanovu majicu i njegovog medu. Sve sam ih sakupila, a u ormaru sam potražila kofer i sve sam ostavila u njega. Žao mi je samo što nisam uspjela saznati ko je je bio taj knjiški moljac ali ne možemo sve imati u životu.

Idemo Lolo. Nova stranica tvoje nove knjige te čeka. Vrijeme je, da je, popunimo što bolje i što uspješnije.

Preostale dane, smo proveli svi zajedno duhu vjenčanja. Divno je bilo vidjeti da se Oleg, uprkos što više ne radi kod Anđela spremno prihvatio da pomogne. Matea je bila sve vrijeme sa mnom, išle smo da kupimo vjenčanicu, bidermajer, štikle. Nisam imala tajne pred Mateom i sve sam joj rekla gdje će održati ceremonija.

Ivana za divno čudo nije bilo nigdje i lakše sam to podnosila. Nije mi trebao sada niko, a ponajmanje on. Uostalom ima on onu svoju Natašu pa neka se sa njom bavi. Kad i pomislim malo bolje isti su.

Ne znam šta je vidio na njoj. Tako je površna i glupa, kad priča, uh kako me taj glas iritira. Ne znam kako je njemu, ali ja mu ne bi bila u koži. Koliko god da se vrijeme mijenja, jedna stvar će uvijek ostati ista, a to je da, muškarcima se i dalje dopadaju glupe, površne djevojke. Ta legenda će zauvijek ostati u istoriji čovječanstva.

Stigao je i dan vjenčanja. Malo sam nervozna. Vjenčanica je predivna, iz snova je. Baš onakva kakvu sam oduvijek željela da imam. Matea je sa mnom, stavlja mi veo. A još malo će do nas da dođe vozač. Novinarima je danas pristup zabranjen, sa vjenčanje znaju samo naši poznanici, a ono će se održati kod kuće Olega i Mateje. Drago mi je što su njih dvoje to predložili, i Anđelo i ja smo prihvatili bez razmišljanja.

"Drugarice, prelijepa si. Želim ti svu sreću danas i izvini." Zagrlim je. "Ludice šta ti je? Hvala Olegu i tebi što ste nam izašli u susret i što će se sve održati u vašoj kući." Ni malo ženstveno, i ona i ja šmrcnemo.

Nakon dvadeset minuta lagane vožnje, stignemo do naše željene adrese. Matea izlazi prva i popravlja moju vjenčanicu i veo. Sva nasmijana ulazim u predvorje, iako je sve bilo ukrašeno tamo osim matičara nije bilo nikoga.

"Mhmm ništa mi nije jasno." Okrenem se da kažem Matei, ali umjesto nje,tamo je stajao Ivan u predivnom crnom odijelu ukrašenom mašnom.

"Buduća ženo, jesi li spremna da uploviš u bračnu luku sa mnom. Oh, ispravak, itekako si spremna." Njegov samodopadni osmjeh krasi lice a meni ništa nije jasno.

Anđelo, gdje je on? Šta se ovdje dešava.

I ono najvažnije, nije valjda da ću se udati sada za Ivana?!

Novi nastavak ide sutra u toku dana 🙈👑💜