Lola

Glupačo. Glupačo. Glupačo. Ovu riječ sam nebrojeno mnogo puta ponovila na glas. Baš sam ispala glupača. Koji me to djavo tjerao da uopšte idem da tražim slične haljine kakve je imala Nataša. Rukom sam pokrila mjesto gdje je Ivan svojim oštrim zubima označio njegovo pripadanje. Njegovo.

Gledala sam se još malo u ogledalu. Bio je to divan prizor ja oslonjena na njegove snažne grudi i noge. Toliko sam bila omamljena njegovim dodirom na mojoj goloj koži, bila sam omamljena njegovim muževnim mirisom da sam jednostavno zaklopila oči i dopustila da mi sve to radi.

A radio je to tako dobro spretnim prstima, a i usnama. Uživala sam u tome. Nisam htjela ni sebe, više lagati. A koja je bila vjerovatnoća da se nalazimo u istoj radnji odjeće? A on je došao sigurno da bude dotjeran za onu Natašu. Onu haljinu sam ljutito oblačila gdje je i bila, dok sam razmišljala kako se sređuje za nju. Izlazeći pozdravila sam prodavačicu mahom ruke i izašla.

Peckanje na vratu se nastavilo i kada sam došla do svoje sobe. Luđak jedan. Osjećam se kao da smo u trinaestom vijeku i da me ugrizao vampir. Bilo je tu erotičnog usisavanja moje kože, a kada je jezikom prešao po tome mjestu, u potpunosti sam se predala. Uh Ivane, kako te samo mrzim.

Da bi skrenula pažnju sa njega počela sam da pišem pismo knjiškom moljcu. On je do sada od svih što sam ja poznavala muškaraca, divan i pažljiv, a prije svega i veoma kulturan.

"Dragi moj,
Dajem sebi pravo da Vas tako zovem, jer ako Vi možete mene tako zvati onda i ja imam puno pravo da i ja Vas isto tako zovem. Kako ste mi? Nismo se mnogo čuli? Nadam se da ste dobro. Htjela bi Vam se zahvaliti na svakom pismu u poklonu do sada, jer ste Vi jedini koji ispunjavate sve moje želje koja sam imala u mladosti, koje mi se tada nisu ostvarile. Ne znam šta Vi volite, ali nekada u budućnosti bi voljela da se sa Vama lično upoznam...
Do tada, budite mi dobro.

Vaša,
Bibliotekarka Lola."

Imala sam malo crvenog ruža na usnama, poljubila sam pismo i ostao je trag na njemu. Pismo sam stavila i stavila sam u kovertu, sutra ću ostaviti i iskreno se nadam da će ga pročitati.

Dani su prolazili. Svoje vrijeme sam ispunjavala u dopisivanju sa knjiškim moljcem. Pisma su bila puna istinske ljubavi, toliko divnih poklona da sam ja ostajala bez riječi. Ni dalje mi nije bilo jasno ko je bio taj knjiški moljac. Kako me samo tako dobro poznavao. Jedva sam čekala da dobijem njegovo pismo, čitala sam svaki slobodan trenutak.

Išla sam kod Mateje, družila se sa njom i Majom, s Matea bi me znala često upitati šta mi je to na vratu. Često bi me tada znala uhvatiti blaga temperatura, crvenilo bi obuzelo moje obraze dok sam se prisjećala Ivana i mene onda u kabini ispred ogledala. I dalje sam na svojoj zadnjici osjećala njegovu izbočinu, jer nisam mogla vjerovati da sam mu to ja izazvala. Vrlo lako sam temu preokrenula i Matea nije pitala više.

Ivana sam znala da vidim kad dođem kod Mateje i Olega, mada je on tada bio u društvu sa Natašom. Družili bi se na večeri a on me znao tako provocirati kada bi se sa njom pojavio.

"Nataša, ovo je veoma toplo jelo. Paui dok budeš jela. Nataša ovo moraš da probaš. Nataša.."

Da se mene pitalo, mogla se udaviti sa tim istim komadom mesa. Kako ju je samo pazio, to me tako nerviralo.

Nekad bi znala otići na kafu sa Anđelom. Nas dvoje smo postali vrlo dobri prijatelji. Od onog slučajnog poljubca, Anđelo to više nije ponovio i bila sam mu zahvalna. On je bio divan prijatelj. Primjetila sam da ima neki problem. Često bi ga nagovarala da mi kaže, da tako olakša svoju dušu ali uvijek bi rekao reći ću ti jednom.

Nadam se da hoćeš. Jer mi je bilo bolno gledati ga, ako ima neki problem i što ne može da ga riješi. Jedne večeri izašli smo vani da šetamo. Mučilo me njegovo tužno lice, uhvatila sam ga za ruku i sjeli smo na obližnju klupu.

"Pričaj Anđelo. Imamo svo vrijeme ovog svijeta. Čuvat ću tvoju tajnu kakva god bila." S nestrpljenjem sam čekala da čujem šta ga je to mučilo, i mada sam bila polovično sigurna, bilo je u vezi onog slova L.

"Uh.. Lolo.. u redu. Ali obećaj da nećeš nikome reći ovo. Jer ne znam kako bi ostali to shvatili.."

"Obećavam." Digla sam ruku, i na ovo smo se nasmijali. A onda.. kada mi je ispričao svoju priču od najsitnijih detalja pa više nije bilo smiješno.

"Reci nešto Lolo. Nemoj me i ti osuditi." Molećivo me gledao.

Sklopila sam svoje prste oko njegovih. "Ne brini se. Zar nismo ti i ja prijatelji? Kada si ti tužan i ja sam isto. A sada sve prepusti meni." Privukla sam ga u prijateljski zagrljaj.
"Hvala ti jedina moja dobra prijateljice. Jedina me ti nisi osudila. Ali kako ćeš ovo da riješiš? Mislim i ja sam pokušao na više načina ali.."
Prekinula sam ga ozbiljnim pogledom kada smo se malo udaljili. "Pa recimo da čitamo neke knjige i u knjigama se nalazi naše odgovori, ali kada bi čovjek više puta dnevno čitao knjige znao bi da se svaki problem može riješiti."

Znam da su me knjige možda skrenule sa pravog puta ali mislim da bi ovaj plan mogao da uspije na izvjesno vrijeme a to je ono što nama treba. Počela sam da pričam tiho moju ideju, malo sam se i ja tome smijala ali život je kratak i treba da u njemu uživamo. Anđelo je na svaku moju riječ, gutao pljuvačku nije mogao da vjeruje šta mu upravo predlažem.

"Ali Lolo, mislim, šta će neko tvoj da kaže na ovo?" Pomno me gledao.

"Ja nemam nikoga, a i ovo je moj život i mogu da uradim sa njim kako mi je volja." Istina. Nisam imala nikoga. Roditelji i baka su mi umrli. Knjiški moljac, njega imam jedino ali i to se svelo samo na dopisivanje. A Ivan. Njega nikad i nisam imala. Željela sam da mi Ivan bude ljubav za čitav život. Ta mi se želja nije ostvarila, ustvari on to nije htio. A ja moram da dalje krenem.

"Onda pristajem Lolo. Pa kud puklo da puklo." Pružila sam mu ruku u znak našeg dogovora. A sada je sve na čekanju. Još samo malo.

Nakon deset dana, koliko je prošlo od moga razgovora sa Anđelom, u rukama sam držala pisma od knjiškog moljca. Nisam mogla vjerovati da koliko ih je ljubavi pisao. Da smo se samo malo ranije sreli tako bi mu se predala. A pokloni. Oni su bili druga priča. Sa suznim očima sam posmatrala sve što sam od njega dobila. Sve te stvari sam prije željela. A nikad ih nisam dobila. A zašto sada, kada me volja prošla, ja dobijam.

Maramicom brišem polako suze da mi se ne pokvari šminka. Večeras za zabavu sa Anđelom sam obukla crnu haljinu sa izrezom do polovine moje butine. Kosu sam uvila, pogotovo za ovu priliku. Na zabavi sam pozvala još i Mateu i Olega. Željela sam da oni budu sa Majom večeras. A i znala sam da i Ivan tu, večeras radi.

Duboko sam uzdahnula i sjela u auto koje mi je Anđelo poslao. Noć je pala, zvijezde su bile visoko na nebu. A ja sam ih zamišljeno posmatrala. Čim smo stigli ispred hotela vozač mi je otvorio vrata a na ulazu me sam Anđelo dočekao. Uhvatila sam ga za ruku i tako smo ušli.

Blicevi od fotoaparata su bili svudje oko nas. Postavljali su razna pitanja, a moj prijatelj je na sve odgovarao. Ipak novi hotel se otvara. Sve je bilo lijepo dekorisano. Na plesnom podiju su bile su latice ruža i svijeća postavljene. Uh, približava se taj trenutak.

Vidjela sam Ivana nekoliko stolova od nas. Taman je usluživao Mateu i Olega, i ja sam i mahnula. Vidjeli su me, ali samo me Ivan ozbiljnog lica posmatrao.

Anđelo se do mene počeo nakašljavatii započeo je govor. Ja sam uzela čašu šampanjca i pridružila mu se.

"Dragi gosti, prijatelji, kolege i mediji, hvala vam što ste ovdje i što svjedočite još jednom otvaranju moga hotela." Pljesak je ispunio salu. "Bez vas ja sada ne bi bio ovdje. Mada znate kako kažu iza svakog uspješnog muškarca stoji žena. E pa, i ja sam jednu takvu pronašao i shvatio sam da bez nje ne mogu da živim." Kada završi, rukom pokaza na Ivana.

Anđelo me uzeo za ruku, a do nas je došao Ivan noseći veliki buket crvenih ruža. Neka jeza me prošla od Ivanovog pogleda. E pa gledaj sada i vidi kako je meni bilo kada si me ostavio.

Anđelo se spušta na jedno koljeno. A u pozadini svira romantična melodija. Kroz sjećanje mi prolazi kako sam ja Ivana zaprosila. Bože, zašto me ostavio na vjenčanju?

"Draga Lolo, ja bez tebe ne mogu da živim. Volim te. Molim te, hoćeš li se udati za mene i postati moja zauvijek?" Čujem u pozadini Ivanovo nemoj, nemoj Lolo.

Svuda oko mene su fotografi, vidim Mateu i Olega sa velikim osmjehom, a ja gledam u Ivana.

Nas nije nikad ni bilo, a nit će nas ikad i biti. Zadnje je što mu poručim očima.
Gledam u onaj lijepi prsten ukrašen srebrenim kamenčićima.

"Da, Anđelo udat ću se za tebe." Pomjerim cvijeće u stranu da mi on stavi prsten, i samo lagano usnama zapečatimo naš dogovor. Njegovi prijatelji nam čestitaju, a Ivan, ono što sam sada vidjela slomilo me na hiljade komadića.

Malo dalje od nas, Ivan je plakao.

Iii imamo vjenčanje, još samo malo 🙈

Hvala vam što čitate moje priče 💙