Lola
Bio je divan dan, bez ijednog oblačka na nebu. Gledala sam kroz prozor biblioteke pokušavajući da odredim šta mi se to dešava u glavi, a ponajviše u srcu. I ranije sam bila u njegovoj blizini, znali smo u našem starom stanu da budemo veoma bliski, no međutim nikada nismo spavali tj. nismo imali polni odnos. Nervirao me je kako moje tijelo reaguje na njega. Bilo je tu i spontane privlačnosti i bilo je nemoguće da to potisnem. Uh, kako me samo tako lako iznervirao kada je upitao šta će dotični gospodin da misli pošto na sebi imam Ivanovu majicu. Ma šta te boli briga?

Tu sam jednostavno pukla. Morala sam ga udariti šakom u lice. Očekivala sam razne reakcije od njega, ali me on iznenadio svojim očaravajućim smijehom i svojim usnama. Posustala sam na trenutak i predala sam se tome. Onda, nakon toga ostavila sam mu špagete da ima šta da jede. A kako me iznervirao svojim prstima dok smo tobože gledali program za djecu, i samo me bratski potapšao po ramenu i otišao na spavanje. Matea i Oleg su došli veoma rano, čim sam ustala još sam malo sa njima ostala. Ali Ivana nije bilo. Otišao je prije nego što sam se ja probudila.

Matea mi je samo kroz razgovor spomenula svoju spavaćicu, ali sam joj ja obećala da ću joj sve kasnije natenane da joj objasnim. A onda sam otišla pješice do biblioteke. Neka sila vukla me do poštanskog sandučića, da vidim ima li moga pisma, no međutim njega nije bilo. Knjiški moljac je bio, i zadovoljan osjećaj je prošao mojim tijelom. Nazovite to ludost, glupost, ne znam ni ja kako bih to objasnila, ali kada neko pokaže interesovanje za djevojku poput mene, koju su većinom, skoro svi znali da kažu jadnica i dalje je sama, ovo je došlo kao raniji Božićni poklon.

Čula sam da se neko nakašljava iza mene. "Lolo, jedan gospodin želi ove knjige, ali ja već imam jednu gospođu, koja traži lektire za peti razred Osnovne škole, ako bi mogla ti da mu pomogneš." Inga je u ruci držala jedan papir, i sa ove udaljenosti mogla sam da primjetim veoma uredni muški rukopis. Ivan nikada, lijepo, nije pisao, mada ja sam ga, kao svako glupo zaljubljeno žensko to baš najviše voljela kod njega.

"Vrlo rado ću se pobrinuti za njega. Ti, Inga požuri, nemoj da gospođa čeka. Znaš i sama da danas, svi se žale ako čekaju duže od jedne minute." Uzela sam list papira i nasmijala sam se na ovu rečenicu koju sam rekla. "Važi, ma da u pravu si. Taj gospodin stoji na lijevoj strani gdje su knjige klasične književnosti." Namignula sam Ingi, i otišla sam do mog omiljenog mjesta, ali poslije polica sa romantičnim knjigama.

"Gospodine, ja ću Vas.." Stajala sam tačno iza njega dok je on u ruci držao knjigu "Grof Monte Kristo."

"Vrlo mi je drago što će mi u pronalaženju mojih knjiga, pomoći vrlo mlada i lijepa djevojka." Zatvorio je knjigu, i pogledao me pravo u oči. Gospodin ispred mene, nosio je usku košulju s tankim prugama. Veoma skupi mornarskomodri sako prebacio je preko ruke. Crne špicaste elegantne cipele na njegovim velikim nogama izgledale su kao da su malo prije izglancane.

Međutim, ono što je dominiralo njegovim izgledom, ono što je prvo padalo u oči bio je njegov holivudski osmjeh od milion dolara. Nikad do sada nisam imala priliku da vidim nešto takvo. Vidi se da ne štedi na sebi. Na jednoj ruci je podvio rukave otkrivajući veliki i skupi sat na lijevom zglobu, možda mi je oko lagali, ali ja sam na njemu vidjela urezano slovo L , možda je neka modna marka. Ali tada nisam znala da je u pitanju bilo nešto drugo, i da će nas to L biti uzrok svega što ću uskoro da doživim, što nisam mogla da sanjam u svojim najluđim snovima.

"Molim Vas, izvinite što Vas očima fiksiram. Stvarno je neprofesionalno od mene." Nespretno sam iza uha zakačila pramen moje kose, i on je očima sve to pratio.

"Izvinite Vi, možda sam došao u nezgodno vrijeme, vidim da imate gužvu. Pitao sam jednog poznanika da mi pošalje adresu ove biblioteke jer mi trebaju par knjiga za posao." Ostavljao je knjigu što je držao u ruci, baš tamo gdje joj je i bilo mjesto. Neki koji dođu u biblioteku, tako se loše odnose prema knjigama da ne vrate ih na njihovo mjesto, već ih spuste gdje god stignu. Ali on, on to nije uradio.

"Moram da se zahvalim na  preporukama koje ste čuli. Trudimo se da svima budemo na usluzi, i Vi uvijek možete da dođete, mi ćemo izdvojiti naše vrijeme za Vas." Čitala sam spisak, i vidjela sam da su u pitanju pravne knjige, neki zakoni i ustavi. To stoji na drugom kraju ove sale.

"Nisam se predstavio. Ja se zovem Anđelo Bura." Pružio je svoju njegovanje ruku prema meni. Vidjelo se da ulaže u sebe i svoje tijelo, jer mu je koža bila vrlo mekana na dodir. "Drago mi je, ja sam Lola Duran." Možda se njegova ruka previše zadržala u mojoj, pa sam je pustila.

"Pa gospodine Bura, možete me tu sačekati, za par trenutaka ću Vam donijeti te knjige."

"Ništa ne brinite, ja Vas ovdje čekam. A grof Monte Kristo će da mi društvo pravi." Namignuo mi dok ponovo uzima knjigu.

Dobro. Šta god to značilo. Mada bilo je nešto u njemu. Vrlo je kulturan, i zna da se ponaša prema knjizi, čim ju je vratio na njeno mjesto. Nakon dvadeset minuta vratila sam se sa knjigama. Ostala sam duže, jer sam prošla kraj onog dijela gdje su se moje oči prvi put susrele sa Ivanom poslije toliko godina. Nisam tu bila dugo, izbjegavala sam. Ali danas me vuklo prema tome. Jer i druga majica je ostala kod mene, jutros je samo tako otišao, da meni nije bilo jasno dok sam je uzimala i stavljala u svoju torbu. Od sada me zovite Lola, sakupljač Ivanovih majica. Jesam očajnica.

"Gospodine Bura, uspjela sam da sve nađem što Vam je bilo potrebno." Stavlja sam knjige u jednu vrećicu sa logom naše biblioteke.

"Hvala Vam, ne znate koliko sam vam dužan. Ako bi nekada imali vremena, za ovu uslugu što ste mi omogućili ove knjige, ja bih Vas vrlo rado ugostio u mojim hotelima i kafićima. Ovo je moja vizit kartica sa mojim podacima." Spustio je na sto, i laganim hodom je izašao iz biblioteke.

Nisam ni predpostavljala, dok pažljivo nisam pročitala adresu. Anđelo Bura, vlasnik hotelskih lanaca i kafića Bura, sa sjedištem i u ovom gradu. Znam da je Oleg jedno vrijeme radio kod njih, ali zbog onog slučaja sa ludom Sarom više ne radi, sam je dao otkaz i sada ima drugi posao.

A onda,pa da. Ivan radi kod njega. Možda bih i mogla to da uradim. Imam i ja pravo na uživanje. Taman dok čekam pismo od knjiškog moljca, ja prihvatam poziv od gospodina Bure. Ako ništa, biće mi veliko zadovoljstvo da Ivana učinim ljubomornim i da mu naplatim što me ljubio i onako dodirivao sinoć.

Vrati mu milo za drago, Lolo.

Želim vam lijep vikend uz moje priče 💙        👑💜💪