Jučer mi je bila mala matura. Moje osnovno školovanje kao i jedno od posebnijih poglavlja mog života je završilo.

Rastala sam se sa svojom jedinom generacijom, sa svim prijateljima i prijateljicama...s mojim voljenim razredom.

Sinoć sam se tako gušila u suzama da bih opet danas plakala, jer mogu im samo poručit jedno ogromno falit ćete mi.

Mi smo skupa slavili Novu Godinu i tek tad shvatili kako smo različiti i slični, kako se volimo i kako smo dobra ekipa.

Sljedi ljeto i sigurna sam da ću neke od njih vidjet još dosta puta, a i one koje ne vidim ćuvam u uspomenama, koje su zaštićene lokotom moga srca.

Užasno jako smo se smijali, zabavljali, družili...koliko je tu bilo šala i provala, naših ideja i izljeva emocija.

Nismo bili savršen razred ali međusobno smo se odlićno slagali, mada su nam svi nastavnici govorili da smo najgori razred sebi smo bili dovoljni.

Na zadnjoj pjesmu svi smo se izgrlili i isplakali...i što sad?

U srednjoj sve opet ispočetka. Nać prijatelje, uklopit se, zavolit društvo i na maturi opet revat...divno.

Jedino što mogu je plakat jer ne mogu opisat kako boli,kako će mi falit, kako osjećam prazninu. Naravno, nešto nedostaje. Nešto neprocjenjivo, a ja sam to nešto sinoć i izgubila...

---------

Također, htjela sam se i zahvalit. Meni priče cvjetaju kao i profil. Pošto je ljeto već razbilo moj prozor i s komarcima mi najavilo duže i toplije dane bit ću još aktivnija, mislim barem se nadam.

Prekoviše vam hvala! Ly