Pjesma! 👆☡ ✔▶⏸

Authors point of  view

Nakon što je Jungkook popričao s Hyegi, odlučio je i popričati s jednom od žena iz sirotišta za nju. Na kraju je zalažilo jer je žena u jednom dahu sav teret istine bacila na njegova leđa.

Bio je shrvan. Nade su se ugasile, srce slomilo, noge oduzele.

Vukao se do svoje kuće koja je bila udaljena svega par metara i zaključao se u sobu.

Osjećao se odgovornim. Krivim. Volio ju je. Žrtvovao je dosta toga za nju, uzalud. Nikada je više neće vidjeti, zagrliti. Reći da je voli.

Nikada više je neće držati za ruku i misliti kako je bio pametan što je rekao da se tim držanjem stvara prijateljstvo.

To je sve više ličilo na loš friendzone ali njemu je bilo sasvim svejedno čim joj može biti blizu.

Nikad ju više neće čuti kako se smije ili ga zove onim nadimkom...Zeko.

Zazvonio mu je telefon i čim je vidio od koga je poziv, zaledio se. Obrisao je gorke suze i udahnuo.

Tokom razgovora štipao se za ruke i noge da ne zaplače, a to je najviše htio. Isplakati se i pustiti da suze poput rijeke odnesu sve uspomene i osjećaje.

Prekinuo je poziv u stisnuo telefon u ruci, bacivši ga zatim ljuto na pod.

Rekao je najveće laži za svog života, samo zato jer joj želi dobro. Bio je glup. I sam je to znao. Ali više nije imao snage ni da se nada.

Samo je plakao te noći. To jest, skoro svake noći. Posebno one kad je otišla.

Nije se ni pozdravio s njom. Nije ju htio vidjeti. Nije htio dirati još svježu ranu.

Pustio ju je da ode, nemarno. Učinio je najtežu odluku i najveću pogrešku. Ona mu je bila prva ljubav.

On je znao da ni jedna prva ljubav ne završi dobro. Znao je da zapravo ni jedna ljubav nema sretan kraj.

Ovdje završava njihova sudbina. U suzama i boli. S pitanjima. Nikada se više nisu vidjeli. Iako se ponekad još sjete jedno drugog, sjete de tih osmjeha, tih očiju i topline ...Nije im bilo suđeno. Jednostavno-nije.

Kraj