proza.

vrijeme, vrijeme, vrijeme.
zašto pobogu nikad nemam dovoljno vremena? zašto vrijeme teče mi kroz prste kao voda, upravo onda kada mi je najdivnije?
trenutke koje htjela bih zaustaviti, one u kojima nas želim zapamtiti (kada želim zapamtiti okus usana; topao dodir, moje omiljeno lice pod suncem), proživim kao u treptaju oka. brz je život, makar u životu nismo brzi.
vrijeme tako je prolazno, ograničava me neprestano. ograničava moje rasporede, moje želje, moje kretnje. želim da u vrijeme kada svi spavaju idem u omiljene mi ruke, bez da drugi govore mi da baš tada ne mogu nigdje.

vrijeme je relativno, dođi mi na vrata ujutro, da te ljubim do večeri.