Nastavili smo i dalje hodati, iako se kraj nije nigdje nazirao. Pokraj nas su bile samo stijene, a prolaz je ponegdje bio širi, a ponegdje uži. Negdje smo se čak jedva i provlačili, lagano, jedan iza drugoga! Vrijeme je prolazilo sporo, a put je bio dugačak. Imao sam osjećaj da se vraćamo nazad, prema tavanu. Kad malo bolje razmislim, ne bi li mi trebali hodati po nebu ako smo kroz tavan došli ovdje? Možda da, a možda ne. Sam sa sobom, pričao sam razne gluposti u glavi jer s Laurom nisam progovorio ni riječi. Ona je hodala ispred mene, a ja iza nje držeći svjetiljku. Hodajući širokom stazom, zapanjujuće širokom nakon onih uskih stazica kroz koje smo jedva prošli, a nismo debeli, stigli smo do... Pa moglo bi se reći kraja tunela. Ispred nas je bio majušan prolaz, više je bio za pse. Bio je visok oko pola metra i širok koliko i staza.

„Hajde, što si stala!"-
„Ja se tuda provlačiti neću, a-a."- pokazivala je kažiprstom ne, lijevo pa desno.
„Nemamo drugog izlaza!"- stavio sam bateriju u usta, legao na pod i počeo sam puzati našim prolazom.
„I ostavit ćeš me ovdje samu?"- pravio sam se da je ne čujem.

Tada je i ona počela puzati sa mnom. Znao sam da nisam jedini pametan! Šalim se. Kao i uvijek, zašto bi nešto bilo jednostavno, kad ne može? Prolaz se smanjivao, i visina i širina! Pred kraj sam se već jedva provlačio i imao zraka, kao i Laura.

„Jel' nam ovo stvarno trebalo?!"- bila je ljuta na mene! Malo je reći ljuta. Ponovo. Već sam se privikao na to.

Prolaz je već postao uzak da uži ne može! Zapravo, može on biti uži, ali mi dalje ne možemo! Kako se vratiti natrag, to je pitanje! Baš sam maloprije, prije kakvih dva, tri sata pomislio da nema ništa gore od padanja! Srećom pa nije bilo tišine, zapravo, mogli smo čuti žubor vode. Zar je blizini kakav potok? Osvijetlio sam malo prolaz i vidio malo dalje od sebe tek širinu od kakva dva centimetra tekućice.

BUM! BUM!

Uplašili smo se oboje, netko je jako udarao u zid. Barem mislim da se i ona uplašila.

BUM! Šrrrrr!

Ponovo je bio još jedan udarac, a onda su stijene popadale. Više nam nije bila potrebna svjetiljka, dolazilo je dosta svijetlosti kroz naš novi prolaz. Makar nas je tamo čekala smrt, išli smo, nije nam bilo druge. Otpuzali smo oboje prema izlazu u nekakav podzemni potočić. Osvijetljenost je vrlo dobra! Sitne žaruljice su svaka odmaknute jedna od druge na vrhovima stijena par decimetara. Predivno! Osjećao sam se kao u nekom disku! Samo je još falio neki DJ i muzika! Ali od kuda ono udaranje?

_________________________________________________

SRETAN USKRS!

Nastavak je kraći, ali nisam imala inspiracije za ovaj dio iako znam šta će biti poslije ovog dijela! :D

POSVETE IDU SVIMA KOJI ČITAJU PRIČU (DA VAS NE NABRAJAM SAD, NEDA MI SE :D)