Izletio sam iz dvorca i udaljio se u blizinu. Sakrio sam se u jedan od kraljevskih vrtova i iskoristio mač. Prvo je stiglo opiranje, nije lako sam sebe ubiti, ali zapravo ovo nisam ja! Uzeo sam mač i brzo ga uperio prema svojoj koži, a zatim kroz nju sve do srca.

***

„Hej, Laura, trčimo zajedno pa onda svaki na svoju stranu, tako ćemo je se možda spasiti, i, pazi na sebe!"- povikao sam Lauri što sam tiše mogao.
„Hoću Chris, i ti pazi na sebe. Pazi, munja!"- i ona je mene upozoravala. Možda se rodila ta neka povezanost među nama, makar prijateljska.

Prvo smo zajedno bježali oko dvorca, a kasnije smo se razišli. Generalova majka je bila predivna za vješticu i nemoguće mlada! Imala je crnu kovrčavu kosu, malo ispod ramena. Njeno lice je bilo mladoliko, a obrazi rumeni. Bila je i našminkana, imala je maskaru koja joj je još bolje istakla njene zelene oči. Na usnama je imala samo sjenilo. Vještica kao i svaka druga, letjela je na metli. Obučena je bila u crne kožne hlače i crnu kožnu jaknu te ispod toga crnu majicu, tipična darkerica! Nakon što nas nije uspjela pogoditi svojim munjama i kad smo se Laura i ja razdvojili, stvorila je svoju vojsku divovskih mrava! Naravno, ne bilokakvih, onih crvenih! Bili su veći od mene! Strašno sam se uplašio, a pegaza nigdje na vidiku. Pogledao sam na dvorac gdje su se nalazili Zara i njeni roditelji, bilo me strah za njih. Njeni roditelji su bili na vrhu jedne kule i nadgledali su situaciju na bojilištu, koja očigledno nije tekla dobro po njihovim izrazima lica. Vještica ima jaku moć i može stvoriti vrlo jaku vojsku. Jao, zamalo me jedan od divova ubio ili barem snažno udario svojom nogom. Kako je tek Lauri? Da li je živa? Veoma se bojim za nju dok trčkaram oko dvorca i izbjegavam vješticu. Kamo li se sakrila. Gomila vojske ide ravno prema meni. Okružili su me. Disanje je ubrzano.

„Buahahaha! Mislio si da se neću moći odlučiti koga ću loviti? Tebe naravno, ti si mi prouzročio problem, a i, ako se tebe riješim, ona je izgubljena. Sad si gotov!"- posljednje što sam osjetio bio je blag udarac u glavu, nečim, nečim, uh...

„Chris! Chris, probudi se, završeno je sve! Molim te, hajde!"-
„Ma daj, ono, uopće nisi fora, ja te spasim, a ti se nećeš probuditi!"

Osjetio sam trnce po cijelom tijelu. Najgori način da nekog probudiš je buka! Onaj dodir poda i poklopca je užasan! Trenutno se smrzavam i gledam ljude oko sebe. Pokraj mene su Zara, njeni roditelji, Laura i neki plavokosi tip. Ronald? Nemoguće! Zar smo istrijebili pravo zlo? Zar smo uništili vješticu? Imaju mi puno toga za reći!

„Jesi li spreman za objašnjenje?"- upitao me, očito Ronald.
„Da, nismo li svi?"- uzvratio sam mu.
„Duga priča!"- ukratko nam je ispričao kako je mač zabio u svoje srce i detaljno nam opisao kako se dlaka raspršila po cijeloj sobi (koju trenutno čiste sluge), a njegov životinjski oblik zamijenio je ljudski. Zatim se došuljao vještici iza leđa, a kad se ona okrenula on je krvlju sa svog mača probo ju u njeno srce! Tako je nestala ona, a i sva njena vojska.
„Veoma zanimljivo, a mislim da je sada i vrijeme za moj i Laurin polazak."- rekao sam.
„Hvala vam na gostoprimstvu!"- izrekla je to laura i naklonila se kraljevski, onako kako ju je Zara naučila.
„Hvala vama što ste mi vratili mog arijevca!"- osmjehnula se Zara Ronaldu.

Pristojno nas je kraljevska obitelj ispratila van na snijeg. Poklonili su nam bunde za naš dug put. Laura i ja smo polako krenuli nazad, ali s mojom malom idejom:

„Znaš ono, ništa nije kako se čini?"-
„Joj, pa kako smo na to mogli zaboraviti!"-

Čim smo pomislili na istu stvar našli smo se na bakinom tavanu! Godio mi je ovaj povratak, a zapravo se i ne čudim što sam se stvorio ovdje! Ipak je cijela ova pustolovina bila bajkovita. Pogledao sam kroz krovni prozor i vidio da je vani noć pa sam se, zajedno s Laurom uputio u prizemlje. Prvo sam nju ispratio njenoj kući, a zatim sam se vratio u bakinu, u svoju sobicu u moj krevetić! Ušuljao sam se polako kako ne bih probudio nikog od ukućana. Laku noć!

***

„Pa gdje si ti?! Nema te tri mjeseca, znadeš li ti koliko je to?!"- mama je vikala na mene. A što drugo očekivati... Čekaj malo, tri mjeseca? Pa prošla su samo tri dana!
„Ovaj... Zar baka nije ništa rekla?"-
„Nemoj ti meni ništa spominjati baku! Sad je kao ona kriva za vaše adolescentne gluposti. Ne želim ni pomišljati što ste ti i Laura radili ova tri mjeseca."-
„I bolje nemoj jer nećeš nikad pogoditi!"- pakostio sam!
„Ouu, kakva je ovo buka?"- prilazila nam je Lucy zijevajući.
„I... Hoćeš li mi reći gdje si bio?"- mama se malo utišala.
„Možda."- čekao sam baku. Meni nije problem mami objasniti što se dogodilo, ali ako je to tajna onda joj sigurno neću reći.
„Oh, stigao si! Brz si!"- napokon je došla baka, moja najbolja prijateljica!
„Želim detaljno objašnjenje, sve!"- opet ta brižna majka.
„Hajde djeco, hajde, svi u dnevni boravak. Samo da pozovem Lauru i njene roditelje pa da svi saznate..."-

***

„Sigurno im nisi ništa rekla Laura?"-
„Nisam, bez brige budite."-
„Hajde, sjednite svi u boravak."- stigla je baka, valjda će objasniti moj i Laurin izostanak.
„Pa eto! Drago mi je što smo se tako lijepo okupili. Chris, ti ne znaš, imamo i pridošlicu, Leovu djevojku Emmu!"- baka me upoznala s Emmom.
„Majko, molim te ne prekidaj. Nastavi što si htjela reći."- mama je poticala baku da kaže što ima čim prije.
„Ne budi nestrpljiva. Ovako, Chris i Laura su glumili u jednoj bajci, evo donijeli su čak i jedan primjerak bajke. Nisam vam to prije mogla reći jer je to bila tajna."- zanimljivo bako, a od kuda ti knjiga?
„Evo, izvolite, prolistajte knjigu, da vidite da ne lažem."- stvarno im je pružala pravu knjigu u ruke te je mene i Lauru povukla u hodnik.
„Sigurno ste vidjeli neku crnu ptičicu na vašem putovanju?"- upitala nas je šaptom.
„Da, ali to sad nije bitno. Od kuda ti knjiga „Što je to gore tako moćno?"?"-
„Bitno je. Ta ptičica vas je cijelo vrijeme pratila i sve bilježila, a zadatak joj je bio da ako se nađete u smrtnoj opasnosti da vas spasi, kao što je tebe Chris spasila od Generala. Ali bravo, odlično ste to izvršili! Sad dalje, barem pokušajte nastaviti normalnim životom. I najbitnije, uživajte!"- bile su to riječi moje bake. Mislim da je vrijeme da odmorim. New York, fališ!

_______________________________

1087 riječi! Posljednji nastavak. Hvala vam svima koji ste čitali ovu priču. Pošto vidim da ostali pišu "Authore's note" napisati ću je i ja gdje ću vam se još jednom zahvaliti. Slobodno ostavite koji komentar i napišete svoj dojam, kroz ovaj nastavak, ali i kroz cijelu priču. UŽIVAJTE! :D