Život je bolan;
uistinu on je uvijek kao
prvi crni okot mačića
bačen u Savu.

Budem li iskrena,
teški su mi dani
i šetnje pod kišom
kao mrtve duše.

Čuješ li ju,
kišu kako pada
nad toplom zemljom
tvog vječnoga doma?

Proganjaju me snovi,
u njima izbrisani ljudi
prazne oči i hladna tijela
prate me.

Rekla bih zato,
da još teže su mi noći
jer krevet prazan je
dok vrištim.

[ future-nothing zaslužuje moje lijevo plućno krilo i barem tri moja prsta, ali dobila je samo ovo]