Nikad nisam zapravo vjerovala u ljubav. Uvijek sam smatrala da nas ona samo čini slabijima, podložnjima, surovom svijetu oko nas. Nisam željela postati pekmezasta posesivna djevojka čiji dečko ne smije ni pogledati druge žene, ali me mora držati kao kap vode na dlanu. Ne, samoj sebi sam rekla, ako ću ikada naći nekoga, želim da ta osoba ima kontrolu, da me obuzda jer očito me nitko ne može dugo držati na uzici.

Sada mi je apsurdno osjećati kako mi oči gore jer je ovaj muškarac zaista prekrasan i nemoguće je ostati imun na njega. Istina jest da me živcira taj njegov nos vinut među oblake, samouvjeren hod i prkosan osmijeh, ali površna sam. Priznajem to.

Tu je večer David proveo s nama. Djevojke su se okupile oko njega i obasipale ga raznim komentarima, kao na primjer, „Prekrasan si!" , „Kakvi mišići!" , „Nadam se da ćemo se bolje upoznati jer ne želim propustiti ovakvog muškarca."

Bilo je još toga, ali iskreno, želudac mi se dizao i uši su mi krvarile, zapravo sam samu sebe žalila jer sam morala slušati ta sranja. Ja nisam ni riječi prozborila. Sjedila sam u kutu prostorije, promatrala sve oko sebe, oči su mi prosuđivale same od sebe. Nekoliko puta su mi se Lana i Stela obratile, ali ih je David zaštitnički pozvao k sebi kao da ću ih pojesti.
Nisam bila zadovoljna sama sa sobom jer sam znala da nisam na pravome putu. Nešto radim krivo, ali ne znam što. Legla sam na svoj novi udobni krevet prekriven svilom i utonula u san nadajući se da će idući dan biti bolji.

Utorak. Isprva mi se bilo čudno probuditi u novom okruženju, trebala sam se priviknuti na novu atmosferu. Unatoč svom luksuzu i komfornom utisku u zraku, nisam se osjećala udobno. Nisam bila na svom teritoriju, pa sam hodala po klizavom tlu.

To jutro mi je počelo dobro. Obukla sam prekrasnu crvenu haljinicu koja mi se stapala uz moju figuru, naglašavala je sve ono što je dobro kod mene, a vješto sakrila nedostatke. Našminkala sam se koliko mi se dalo u osam ujutro u potpunosti preko volje i bila sam zadovoljna sama sa sobom.

Spustila sam se u kuhinju gdje je za velikim stolom sjedila samo Dijana. Već sam rekla da mi ta djevojka nikako nije sjela, a morala sam se praviti kao da smo si dobre. Vidjela sam da je jako lijepo sređena, uglancana kao i prethodnog dana.

"Jutro.", tiho promrmljam osmijehnuvši se. Njen nezainteresirani pogled mi sve kaže, pa odustanem od ikakve interakcije s njom. Na svom tanjuru ima neku voćnu salatu koju sporo gricka i usput promatra prazan zid ispred sebe. U potpunosti je njena pojava čudna. Ne mogu shvatiti što je na njoj nekako krivo, ali osjećam tu negativno nabijenu energiju svuda oko sebe.

"Dobro jutro. Jesi li se naspavala?" Oraspoložim se čim Manuela uđe u prostoriju noseći mi šalicu vruće turske kave. Stavi ju ispred mene i lagano prođe rukom po mom ramenu.

"Jutro. Jesam, a Vi?"

"Naravno.", odgovori mi i uzme prazan tanjur koji se nalazio ispred mene. "Što ćeš jesti?"

"Vjerujem u vas izbor. Prepuštam se u vaše ruke.", prođem rukom kroz kosu kada ona kimne glavom na moje riječi i izgubi se u kuhinju. Osjećam Dijanin pogled na sebi i smeta mi ta pažnja koju mi pridaje. Dignem glavu i vidim kako me probada svojim tamno obojenim očima. "Jesi li dobro?", prkosno se nasmijem. Nije me briga je li dobro ili ne, samo joj želim dati do znanja da vidim kako me gleda.
"Ne znam da li možda znaš ako se može umrijeti od buljenja?"

Pogled joj se zamrači, napuči svoje usne i pomakne svoj tanjur od ruba stola. "Znam kakvu igru igraš. Provalila sam te još sinoć, ali želim da znaš da ti neće uspjeti. Tako si obična, djevojko, ne znam zašto misliš da bi David tebe odabrao pored mene.", glas joj je samouvjeren i vidim da čvrsto stoji iza svake svoje riječi, ali meni nije jasno zašto sam joj ja toliki problem. Točno sam znala da neću biti barem ovdje na miru. Ponavljam, gledala sam prošlu sezonu i sad bih se ujela od nervoze.

"Da si imalo pametna, klonila bi me se. Ne znaš na što sam ja sve sposobna.", dignem obrvu.

Kiselo mi se nasmije. "Ma daj molim te. U potpunosti si nevidljiva, bezizražajna. Ne bojim se ja tebe. Držim te na oku.", zaškripi zubima.
Njene konstatacije me ne dotiču ni jedan posto. Ne shvaćam zašto me krenula „upozoravati" već drugi dan mog boravka ovdje, ali zahvalna sam joj što mi je pokazala svoje pravo lice jer ću sada biti opreznija.

Više nisam ništa rekla jer mi je Manuela donijela doručak, a i uskoro su nam se i ostale djevojke pridružile. Dalje je sve ostalo na mrkim i ubitačnim pogledima.

"Dobro jutro.", začujem hrapavi muški glas i dignem glavu. David nam se pridruži sav sređen kao i uvijek, te sjedne na čelo stola, odmah do Dijane. Ostale ga djevojke pozdrave, a ja samo prebirem po tanjuru čekajući da što prije odem odavde.

Djevojke neobavezno čavrljaju s Davidom, smiju se, a ja se uopće ne osjećam dobrodošlom. Čudan je osjećaj biti ignoriran na sve moguće načine, ali trebala sam se psihički pripremiti na ovo jer sam znala što me čeka.

"Nešto ti ne valja, Marina?", vilica mi je zamalo pala u krilo kada sam shvatila da se David meni obraća. Primijetila sam da me to njegovog glasa izaziva, ali nisam bila spremna uzvratiti. Osjećam se previše izloženom i ranjivom ovdje.
Glavu usmjerim prema njemu i odmahnem glavom.

"Sve je dobro.", promrmljam ravnodušno.

"Mislio sam da se gradskoj curi neće svidjeti domaća hrana.", nasmije se. Njegov smijeh poprati i Dijana koja uživa u ovome.

"Prevario si se.", neprimjetno zakolutam očima, obrišem ruke u ubrus i ustanem se. "Ispričajte me."

"Stani.", grubim glasom mi naredi i očima pokaže da sjednem. "Imam jednu vijest za sve vas."

Uzdahnem i vratim se na stolicu čekajući da nešto kaže. Njega zaista nije lako osvojiti. Nisam zapravo ni pokušala, ali već me strah. Kako da išta započnem kad me jedva i pogleda?

"Je li dobra vijest?", Stela ga umiljato pita.

"Naravno.", odgovori joj, pa namigne. Ona se zacrveni u licu i nasmiješi.
"Danas sve budite u dnevnom boravku u šesnaest sati. Upoznavat ćemo se i svaka od vas će me moći pitati što god želi, a i tako ću i ja vas. Važi?"

"Da.", sve kažemo u isto vrijeme. On kratko kimne glavom, a onda mene ošine pogledom.

"Sada možeš ići.", promrmlja.

Ustanem se i krenem prema stepenicama, ali me zaustavi Dijanin glas. "Hej, Marina. Nešto imaš na haljini.", osjećam njen zlobni pogled na sebi.

Okrenem se prema svima njima koji me pogledaju i spustim pogled na svoju haljinu. "Gdje?", promrmljam zbunjeno. Rukom mi pokaže da joj priđem, što ja nevoljko učinim iako mi nešto govori da to nije dobra ideja.

Nagne se prema meni i razgoračim oči kada žlicom namazanom s namazom prijeđe preko dijela kod mog trbuha. "Ajme, oprosti! Ali evo, maknula sam ovu mrvicu.", nevino se osmijehne dok u meni bijes ključa. Umrljala mi je najdražu haljinu, a da ju na kraju ne mogu optužiti jer je to bilo „slučajno". Poželim zadaviti tu kuju.

David nas prati sa smiješkom na licu jer to njega očito zabavlja, a ja ne mogu biti ravnodušna kada me netko bezrazložno provocira. Nagnem se prema Leni koja sjedni do Dijane.

"Samo malo.", nasmiješim joj se i uzmem zdjelicu s jogurtom. Pred očima mi bljesne slika njene prekrasne kose koja trenutak kasnije i nije baš toliko lijepa.

"Koji vrag?", šokirano ustane dok joj se jogurt slijeva niz prekrasnu zelenkastu haljinicu. Nabacim nevini smiješak na lice i tiho uskliknem „Uuups!"

"Ajme, oprosti! Mislila sam da si rekla da želiš jogurt.", bezveze promrmljam i odšetam od njih ostavljajući Dijanu da šizi. Kriste, upala sam u probleme drugi dan svog boravka ovdje.

*

Čujem glasno kucanje na vratima svoje sobe, pa zakopčam trenirku koju sam obukla jer sam morala onu haljinu skinuti, a ne planiram prljati neku novu. Otvorim vrata i osjetim Davidov ljuti pogled na sebi. Bez riječi uleti u sobu i zatvori vrata, pa prođe pored mene. Zapljusne me miris mentola.

"Nedopustivo je tvoje ponašanje prema Dijani.", ravnodušno kaže dodirujući si čelo. "Ne znam razlog zašto si to učinila, ali očekujem da joj se ispričaš."

"Nema šanse. Ona je prva započela.", prekrižim ruke na prsima. "Samo zato što ti je miljenica ne znači da ću biti pokorna njoj."

"Ovo nema veze s time tko mi je miljenik, a tko ne, već s time da radiš stvari koje ne bi trebala i vrijeme je da se prestaneš ponašati kao derište."

"Ma daj molim te!", prasnem ljuto. "Neću joj se ispričati i točka. Ako je to sve, molila bih te da izađeš van."

Srce mi ludo nabija od adrenalina moji mi prolazi tijelom, teško dišem zbog te frustracije. Istinu sam rekla, a njegov je problem ako ga to boli. Neće meni neka kuja prljati haljinu i otvoreno mi prijetiti, a ja sigurno neću šutjeti i trpjeti.

David stisne čeljust i osjećam kako nije zadovoljan mojim odgovorom. Priđe mi nekoliko koraka i uperi prstom u mene. "Za neposluh postoje pravila, a pravila određujem ja. Tako da Manuela danas ima slobodno ostatak dana, a ti pereš posuđe."

"Molim?"

Nasmije mi se u lice i prođe pored mene otvarajući vrata. "Ako se takva situacija ponovi još dva puta, diskvalificirana si.", ceri se.

"Kako god." Povrijeđena sam, to priznajem. Kad će meni netko početi vjerovati?

"I ne kolutaj očima.", dobaci. "Nemoj misliti da to nisam vidio."

Hladan povjetarac mi prođe tijelom kada zalupi vratima. Kliznem na krevet i neko vrijeme ostanem u čudu. Ovdje su svi protiv mene i samo žele da odem što prije. Kako se boriti protiv vjetrenjača?

******************

Mišljenja?

Becca