Kada sam se vratila u svoj stan, više Davida nije bilo, tome sam se i nadala. Nisam željela susresti se s njime, niti ga osjetiti, ali njegov miris je ostao na pokrivaču koji je bio uredno složen ispred praga. Odmah sam ga približila nosnicama, udahnula miris mentola, pa odložila na krevet. Nisam se željela više mučiti.

Svako iduće jutro sljedećih tjedan dana pred pragom me dočekala druga vrsta cvijeća, ali nisam ih uzela. Bila sma uzbuđena svaki put kada sam ugledala mali buket, drhtala sam od sreće koja me ispunila, ali nisam željela da on to zna. U petak me dočekao jedan suncokret koji nije bio u buketu, već sam, naslonjen na zid. Bio je poput mene, sam protiv svijeta. Nisam mogla odoljeti, pa sam ga uzela.

Svaki dan nakon toga me dočekao po jedan suncokret.

Subota je bila rezervirana za izlazak koji je Mateo dogovorio kako bismo samo nas dvoje izašli van. Znala sam da će ići i Maja, pošto je ona postala dio njegovog života i očito se nisu samo 'družili'. Svidjela mi se ta djevojka, po fizičkom izgledu je bilo nekih sitnica koje su podsjećale na Davida i Roberta, ali samo ako se dovoljno zagledaš. Kosa joj je bila smeđe kose, dosezala je do sredine leđa, a oči, plave poput bistroga neba sjale su svaki put kada bi te pogledala. Bila je oličje ljepote, profinjenosti i ženstvenosti. Željela sam biti kao ona, u isto vrijeme jednostavna i složena.

„Izvoli", Mateo mi pruži bijelu vrećicu s nazivom nekog dućana i namigne prolazeći pored mene u moj stan. Oduvijek je imao tu naviku koja me živcirala jer se nije mogao suzdržati pet sekundi da se odmaknem da prođe.

„Šta je to?" Znatiželjno priupitam gledajući u sadržaj vrećice. Izvadim haljinicu zlatne boje koja se činila uskom i privlačnom. Sama njena boja mi je uznemiravala um, ali blještavilo je privlačilo moju pozornost.

„Ovo je moj poklon za tebe. Nisam ti dugo ništa poklanjao", naceri se. Zakolutam očima vraćajući haljinicu u vrećicu. „Očekujem da ju večeras obučeš, to znaš?"

„Aha."

„Ne gledaj me tako, imam višak para, pa rekoh da te počastim."

„Zašto ništa ne kupiš svojoj djevojci?" Sprdam se s njim dok sjedam na kauč nasuprot njega. Ljuto me pogleda.

„Maja mi nije djevojka. Samo se povremeno seksamo", mirno kaže slegnuvši ramenima. „I ne brini, kupio sam joj već."

Nasmijala sam se. „Ide i ona s nama?"

Cokne jezikom, pa uzdahne. „Imaju nekakvu obiteljsku večeru, pa ne može."

Nisam htjela više zabadati nos tamo gdje mu nije mjesto jer bi to dovelo do teme koja mi u ovom trenutku nije poželjna i koju sam želim izbjeći. Ironično je koliko se ja udaljim od njih, toliko se svi oni meni približe bez da sam ja to osvjestila.

Znala sam da David nije dobar za mene još onog dana kad sam ga prvi put vidjela, prezirala sam sve što ima veze s njime, nadala se da će gorjeti u paklu zbog onoga što nam je svima radio, ali svejedno sam mu dopustila da mi pomuti um i od mene učini plačljivu djevojku. Ne znam jesam li ikada za nekime čeznula i plakala koliko za njime. Trgam se između dvije strane koje mi nimalo ne pomažu. Jedna mi govori da ga zaboravim, krenem dalje, ne mislim na njega jer je loš, povrijedit će me, a druga mi urla da ću propustiti priliku ako mu dopustim da ode. Bojim se toga svega jer ne želim pogriješiti. Želim biti dovoljno jaka da pretrpim da budem zauvijek sama ili zauvijek nečija. Nema između kod mene. Ljudi su me previše puta u životu napuštali kada su vidjeli kakva sam, što ako i on učini isto?

Ne mogu razmišljati o vječnosti s devetnaest godina, ali mogu do bliskoj budućnosti koja mi ne govori da je David tip osobe koja se veže samo uz jednu osobu.

Navečer sam se spremila za 'Puls' za koji je Mateo danima navijao govoreći mi da svi hvale taj noćni klub i da su pića jako jeftina. Pristala sam otići jer mi nije bitno mjesto već s kime idem, a on i ja smo isti što se tiče načina zabavljanja.

Klub je bio neočekivano pun, strana glazba je tutnjala na sve strane, konobari su očito imali pune ruke posla. Rezervirali smo jedan manji stol blizu ulaza tako da se ne moramo provlačiti kroz masu ljudi svaki put kad želimo na svježi zrak. Mateo nam je na stol naručio bocu Jack Danielsa koju smo dosta dugo ispijali kako se noć odmicala.

„Nemoj toliko piti, još ćeš se napiti!" Nacerim se prema njemu koji mi odmahne rukom.

„Zbog toga se ne brini. Naći ćemo prijevoz doma. Pij samo!" U čašu mi ulije još alkohola, pa obrvama pokaže da pijem. Samo sam se nasmijala jer sam znala da i njemu s vremena na vrijeme treba malo oduška.

Tko sam ja da ga ne poslušam?

„Pijana je ko letva, stari moj!" Mateo se smije noseći plavokosu djevojku koju danima nisam vidio u naručju. Nacerim se otvarajući stražnja vrata auta da ju ugura unutra. Stavio sam joj jastuk jer će ova vožnja biti duža i samo se nadam da se neće probuditi prije nego što stignemo jer sam svjestan činjenice da će me ubiti, to mi je i Mateo napomenuo.

„Hvala ti na pomoći." Potapšam ga po ramenu kada zatvori vrata, a on odmahne rukom.

„Nema na čemu, i drugi put. Ona je previše tvrdoglava da popusti, pa joj treba... malo poticaja." On je cijelo vrijeme glumio da je pijan samo kako bi ona povjerovala i pila s njime, ali ne zna da je ona sama popila dvije boce Jack Danielsa.

„Svjestan sam toga." Nasmijem se, pa mu pružim ključeve svoje vile po dogovoru. „Prepuštam kuću tebi i Maji, ali pazite šta radite."

„Uvijek." Kaže uz dozu sarkazma, pa se nasmije.

Uskoro on uđe u svoj auto, pa nestane s parkirališta, a ja ostanem sam ispred auta skupljajući snagu da uđem unutra. Stvar je u tome da sam ju oteo, napio i natjerao njenog prijatelja da radi protiv nje. Nemoguće je da ONA ostane mirna. Odlučio sam ju odvesti u kuću svojih roditelja u Hrvatsko zagorje, u jedno mjesto povrh Tuheljskih toplica.

Napokon sam skupio hrabrost da uđem i pokrenem auto, ali prije toga sam pogledao kako mirno spava kose rasute svuda po svom licu. Ta plava kosa je bila njen zaštitni znak, nešto po čemu bi ju čovjek raspoznao među drugim ljudima i jebeno mi se to sviđalo. Nije bila nikakav hipi, nije imala određen stil, ali činilo se kao da je svijet samo njen. Sviđala mi se takva.

Posljednja dva tjedna sam se zaista trudio da me primijeti, dobije poriv da me nazove i razgovara sa mnom, da mi priliku, ali ništa se nije dogodilo. Poludio sam jer sam znao da se vrijedi boriti, ali pitanje je bilo kako nakon svega. Zato sam ju odlučio oteti. Možda nisam dovoljno razvio svoj plan, ali jedino što je bilo bitno bilo je da smo negdje sami gdje nas nitko neće prekidati i gdje ona neće moći pobjeći.

Nježno sam ju izvukao sa zadnjeg sjedišta, udahnuo svježi miris kojim je odisala, trudio se maknuti pogled s njenog tijela koje me samo mamilo da ga dotaknem ispod te haljinice koju je nosila.

Otključao sam vrata, bio zahvalan čovjeku koji je zapalio vatru nekoliko sati prije da nam ne bude hladno, pa ju smjestio na veliki kauč u dnevnom boravku. Bilo mi je žao što sam ju na taj način prisilio da bude blizu mene usprkos tome što me nije htjela. Ne znam što ona hoće, koga hoće, ali ja želim biti dio toga. Tek sam to shvatio, ne mogu sada dopustiti da me zaboravi.

Tu djevojku su davno zarobili demoni prošlosti koji se ne može otarasiti, bježi od njih, odupire se, ali ne dovoljno snažno i odlučno. Nema autoritet koji je potreban da nastavi dalje. Želim joj pomoći da promijeni svoj život, da se okreće suncu poput suncokreta koje je očito voljela čim ih je jedine uzimala u svoj stan.

Pomazio sam ju po obrazu prije nego što sam ju pokrio i pustio da spava. Morao sam samoga sebe psihički i fizički pripremiti na ono što dolazi.

*

„Ima li koga?!" Prenem se iz sna u koji su me uvukle vlastite misli, skočim sa stolice i brzim koracima krenem prema dnevnom boravku shvativši da se probudila i da je zbunjena.

„Ja sam tu..." Tiho promrmljam naslonivši se na dovratak. Okrene se prema meni, mogu vidjeti kako joj se smračilo pred očima.

„Što si učinio? Gdje smo mi to?"

Uznemireno pita, osvrće se oko sebe, ali izbjegava me pogledati u oči. I sam sam još pospan jer nisam spavao šest sati u komadu, ali moram doći k sebi ako želim da ovaj moj pothvat urodi plodom.

„U mojoj vikendici", promrmljam. „Hajmo reći da sam te...oteo."

Priđem joj nekoliko koraka, a ona zakoluta očima znajući da me to najviše izbaci iz takta, pa sjedne na kauč.

„Znala sam da će se ovo dogoditi... Imala sam jebeni predosjećaj čim me Mateo mamio pićem."

„Oprosti."

Osjećam njen tužan pogled na sebi kada sjednem nasuprot nje na stolić. Svašta sam očekivao, ali samo ne da će biti staložena i tiha. Posegnem za njenom rukom koja joj je odmarala na koljenu, osjetim hrapavu hladnu kožu pod svojom i prinesem ju usnama, pa otisnem poljubac na nju. „Nemoj me tako gledati", promrmljam izbjegavajući njen pogled na sebi. Vjerojatno bi mi svašta rekla, ali je previše mamurna da išta učini čime bi me povrijedila. Toliko mi se uvukla pod kožu da me ponekad boli kada ju namjerno povrijeđujem. Želim biti dio njenog života, možda nisam oličje onoga o čemu je ona sanjala, ali znam da ju mogu usrećiti.

„Kako?" Osjećam dozu ironije u njenom glasu dok joj oči i dalje govore da joj se ništa od ovoga ne sviđa.

„Kao da sam nešto krivo učinio."

Glasno se nasmije, preusmjeri pogled s moga lica na naše ruke i prstima dotakne moje šaljući trnce svuda po meni.

„Kriste... Napio si me, uspavao i doveo u mjesto kojem ni ne znam ime, samo da bi dokazao samome sebi da me možeš osvojiti." Napokon je pogledam u oči, a ona samo odmahne glavom u nevjerici. „Mislim da nitko još nije veću glupost učinio."

„Što sam drugo mogao učiniti kad me nisi htjela slušati?"

Drži svoj srneći smaragdni pogled zakinut na meni, rušeći sve moje zidove. Ova tvrdoglava svadljiva, blesava djevojka je u meni probudila ono što se davno uspavalo, ovog zmaja koji je zaboravio letjeti.

„Mogao si odustati. Možda nisi kao svi drugi muškarci, možda imam krivu percepciju tebe, ali... teško stječem povjerenje."

„Onda idemo polako..."

„Što ti uopće vidiš u meni? Ljepše su sve one plavušice kojima si bio okružen, prije ćeš se zaljubiti, naći sreću." Tiho govori.

„Gledaj, Marina", uzdahnem, „U vezi tebe sam ozbiljan. Možda misliš da si kao i sve druge, meni nisi. Drugačija si od svih koje sam ikada upoznao, neustrašiva, jebeš me u mozak, ponekad sjebeš, ali, hej, to si ti. I meni je to dovoljno."

Nasmijala mi se. Ona mi se nasmijala iskreno i široko dok su joj se pored očiju stvarali sitni nabori. Samo sam ju pomazio po obrazu. Ne želim ju više povrijeđivati. Našao sam osobu za sebe koja će me sigurno dovesti u red jednog dana, ne mislim ju tako lako pustiti.

Mišljenja?😂😂

Volim vas!💕💕

Becca