29. prosinca 2017., Zagreb

U meni vlada nespokoj otkako je koja vila u potpunosti prazna. Nekoliko je dana prije Nove godine i svi smišljaju svoje novogodišnje želje, a ja nemam nikakve ideje... Mislio sam da ću se bolje osjećati ako sjebem plavušu, ali još mi je gore znajući da sam otjerao onu koju sam želio za sebe.

Pohlepno sam izbacio Marinu iako sam znao da ovo više nije igra za mene, gledao sam kako me gleda s tugom u očima i kako joj ja u istima padam... Ne mogu taj prizor izbaciti iz glave. Dao sam joj nadu, zaveo sam ju na svoj način, natjerao da misli na mene, a onda sve uništio. Sjećam se one večeri kad sam joj upao u sobu iako nisam smio doći u kuću. Bio sam pripit, ali dovoljno prizemljen da osjetim jebene trnce dok sam joj dodirivao kožu i uzavrele usne. Neka sam proklet ako se nisam osjećao kao da sam po prvi put zaljubljen u nekoga. Hlapljivo sam ju ljubio, posesivno, tražeći potvrdu da ovo nije jednosmjerna ulica. I potvrdio sam svoje sumnje kada je zadrhtala, nasmiješila mi se i zasjale na nestvaran način.

Poludio sam jer sam znao da će doći do preokreta. Htio sam ju ovdje blizu sebe, čak sam i pretjerao, zamalo sam pokleknuo i izbacio zadnju plavušicu. Zamalo... Dvije stvari su se desile te večeri.

Kao i svaki vikend, otišao sam u klub sa svojim društvom, opijao se, gledao druge žene, ali nesvjesno sam tražio onu morsko plavu kosu. Svugdje... Nisam pričao o njoj nikome osim Viktoru koji me samo zamišljeno gledao i smijao mi se unatoč tome što je znao da to nije mala stvar za mene. Napokon sam prestao misliti o osveti i posvetiti se nekome drugome, dati priliku njoj... Da, njoj. Marini.

„Ne znam o kojem vragu ti razmišljaš, ali dođi k sebi. Stari, ovo nisi ti. Zaboravi na tu malu, ionako si rekao da te živcira i da nikada ne bi bila s tobom."

Bio je pijan i jezik mu se saplitao, ali bez obzira što to trijezan ne bi rekao, zapitao sam se bih li bio dovoljno dobar za nju. Nije me toliko privlačila fizički koliko svojom tvrdoglavom naravi i neprestanim inatom. Izluđivalo me to što me ona ne prihvaća. U glavi sam vrtio razne filmove i scenarije, ali ništa mi se nije činilo dovoljno dobrim.

Još sam bio pod utjecajem onog poljupca koji sam joj ukrao i želio sam ga ponoviti... Ali znao sam da nije moja. Ispijao sam čašu za čašom razmišljajući o onom liku koji ju stalno zove iako je to zabranjeno.

„Proslijedi Marini poziv u tajnosti." Jakov iz produkcije mi je rekao preko telefona u petak, još i prije nego što se i onaj poljubac desio.

„Od koga?" Znatiželjno sam pitao izjedajući se iznutra. Nadao sam se da ju ne zove onaj njen tzv. prijatelj o kojem je pričala s ogromnim osmijehom na licu.

„Njenog prijatelja Matea." Prijatelja... Čvrsto sam odlučio da to neću učiniti. Ljubomora se javila u meni i nisam si mogao pomoći. Ako neće biti moja, bome neće ni od tog lika.

Nešto se prelomilo u meni kada sam idući dan nazvao produkciju i izjavio svoj plan. Naravno, njima su već novci bili u glavi i velika gledanost zbog tog preokreta. Morao se dogoditi. Morao sam napraviti ono što bi mi bila osveta.

Nećkao sam se do samoga kraja, ali onda sam nazvao Amandu i rekao joj da se vrati.

Mrzio sam samoga sebe nakon što me Marina žigosala svojim neočekivanim poljupcem i samo nestala. Mentalno sam bio sjeban.

Izdržao sam taj jedan tjedan jedva jedvice, a na kraju izbacio Dijanu. Nijedna od njih dvije mi se nije sviđala, štoviše, živcirale su me. Jedva sam čekao da ih se riješim. Skovao sam plan kako da vratim Marinu nazad, ali nisam znao kako da ju vratim nazad k sebi. Nisam ni znao ni gdje ni što je... Je li s njim? Je li sretna? Tužna? Misli li na mene ponekad? Više se nisam prepoznao.

Amandu sam odveo na "romantični vikend" - nisam htio duljiti ovu farsu - i na kraju ju sjebao. Ostala je i bez para, i bez ljubavi. Nisam osjećao nikakvo zadovoljstvo u sebi, samo prazninu.

I sada kada sam ovdje sam, uopće ne znam što da napravim... Gadno sam pogriješio. Znam da i ona nešto osjeća, pa priznala mi je! Moram ju vratiti sebi. Moram vidjeti da li ona vrijedi zvati se mojom. Želim preboljeti onu sponzorušu i želim da mi rane zacijele...

„Idemo do Westa danas?" Viktor pita ispijajući svoj viski. Pretrpan sam papirima koje Robert nije sredio iako smo se dogovoriti da hoće, a nemam volje baviti se time sada. Uskoro će nova godina, nove prilike, nova nadanja... Sve će to doći, a ja to ne želim dočekati sam.

„Može." Kimnem bacajući pogled kroz prozor. Osjećam se ko prava pičkica. Nakon toliko godina napokon sam očvrsnuo, sebi dao zadatak da ću krenuti dalje, biti sretniji... A onda sam si zajebao cijeli život. Tješim se da ima još djevojaka na ovome svijetu koje su možda bolje od svih s kojima sam bio, ali to nije to. U ovom trenutku mi srce ima drugačiji ritam i moram ga pratiti. Inače će mi ono stati.

„Živni malo! Nakon svega što si prošao u životu, ponovno patiš za nekom ženskom!"

„Da, ali ovaj put sam ja kriv, a ne ona." Procijedim kroz zube ignorirajući činjenicu da ju je nazvao ženskom. Žena je, a ne ženska.

„Drago mi je što si našao nekoga i da si prestao misliti na onu babu, ali što ti to sada znači kad si na istome, samo su se uloge zamijenile."

„Ne pomažeš."

„Znaš to? Ima da zaboraviš na tu Marinu i da se posvetiš sebi! Dečko, kad si ti zadnji put jebao?"

Misliš da nisam pokušao zaboraviti?

Ne mogu vjerovati da me to pita... Iako ni ne znam odgovor na to jer je dosta prošlo. To čak sad i nije bitno. To mi je na zadnjem mjestu.

Samom sebi sam dao zadatak da ću ju osvojiti ovaj put, pa makar morao sve ispočetka. Ako ona želi da se ponašam nedodirljivo i bahato, to je ono što ću i učiniti. Pošto je jednom pala na moj šarm, past će opet, ali ovaj put nema odustajanja. Idem do kraja...

„Koga to moje oči vide?" Robi me udari rukom po leđima, pa sjedne do Viktora koji ga veselo pozdravi. „Šoumen je izašao iz jazbine!"

„Ovo mi je vjerojatno posljednji izlazak jer ću idućih pedeset godina provesti u uredu među papirima koje NETKO nije riješio."

„Chill, brate! Uživaj malo!"

Zakolutam očima.

„Viktore, on me svojim ponašanjem tako podsjeća na nekoga! Oboje su tako tvrdoglavi da su to strahote." Viktor se zacereka na njegove riječi, pa kimne.

„Pričaj mi o tome. Jedva sam ga izvadio iz ureda."

„Dobro! Dosta o meni!" Viktor i Robert su isti. Nisam ni ja drukčiji od njih, ali neke situacije shvaćam ozbiljno. Viktora je vojska jako promijenila i počeo se ponašati poput mene; arogantno, bezobrazno i naprasito, a prije je bio potpuna suprotnost. Robert... je Robert. Budala k'o budala... Bio i ostao... Iako mi je brat.

Oboje se puknu smijati. Očito su pijani. „Dobro dobro... Ionako sam tu zbog nečeg drugog."

„Zbog čega?" Dignem obrvu. Znam da nešto sigurno treba jer inače nikad sam ne dolazi do mene. Prođem rukom kroz kosu čekajući da eksira svoje piće, pa mi odgovori na pitanje.

„Mislio sam kod tebe napraviti tulum za doček." Samouvjereno kaže čekajući moju reakciju.

„Ne."

„Zašto ne?" Viktor zbunjeno pita. „To je dobra ideja."

„Imaš svoju kuću, Robi. Ne seri." Ponovno zakolutam očima.

Jao, oblačiću, čak me i to podsjeća na tebe...

„Imam, ali..." Ušuti kad ga prostreljim pogledom.

„Rekao sam ne. Ne želim hrpu pijanaca tamo."

„A sebe podnosiš?" Viktor dobaci.

„Trenutno tebe ne podnosim, alkiću."

Robi uzdahne, pa odmjeri djevojke koje su prošle pored našeg separea i obliže usne. Zatim me ponovno pogleda.

„Onda ću ja to srediti kod sebe. Očekujem vas obojicu."

„Mene ne moraš."

Već sam imao u planu otići do kluba i napiti se bez ikoga koga poznajem. A onda prvog dana nove godine krećem u potragu za Marinom. Mora negdje biti...

Viktor me samo čudno pogleda, ali ništa ne kaže.

„Vjeruj mi, želiš doći. Imam iznenađenje za tebe i lijek za oporavak."

„O čemu ti to?" Prasnem.

Slegne ramenima.

„Dođi, pa ćeš vidjeti nešto... Ili nekoga."

------------------

David nam je postao previše depresivan... Ali ne zadugo! Uskoro će opet biti onaj samodopadni gad...ali ovaj put i zaljubljeni :D
Ovo je sve u budućnosti kod njega, a kod Marine nastavljam nekoliko dana prije Božića, ako me shvaćate😂

Bacite pogled na najavu za moju novu priču Pustila sam te.

Volim vas!❤

Becca