"Diši, dušo."

Mateo se ceri hodajući pored mene. Parkirala sam se na najdalje moguće parkiralište da malo udahnem svježeg zraka jer bi me u protivnom Mateo tjerao da idem što brže. Ovako sam smislila ovu šetnju u zadnji tren. Osjećam komešanje u trbuhu već satima, nisam ni normalno spavala, a to dokazuju ovi podočnjaci koji mi vise do poda. Zakolutam očima i jače stisnem torbicu uz sebe dok zvuk naših koraka odzvanja na tankom sloju snijega ispod nas. Dobro da me nije nagovorio da obučem haljinu jer bih se prehladila i ne bih tjednima izašla iz kreveta. Samo sam obukla crne uske traperice, niske čizme iste boje te bijelu košulju. Plava kosa mi lagano pada po ramenima, a šminke nemam.

"Nervozna sam", priznam tiho kada ispred sebe ugledam veliku staklenu zgradi na čijem se vrhu nalazi veliki natpis "MountainFilms". Nikada nisam nervozna, ali sada iz nekog razloga ne mogu doći k sebi od drhtanja svoga tijela.

"Nemaš zašto biti. Barem sam mislio da ćeš ti biti opuštena!" lagano me rukom udari po leđima. Ne mogu se suzdržati od kolutanja očima jer me danas posebno nervira.

"Ma, nije uopće bitno." Samo što će me mama i tata zadaviti.

Pogurnem velika staklena vrata i zapljusne me val vrućine kada se nađem u prostoru veličine Arene centra kojim se protežu razna vrata, stepenice, pokretne stepenice, stolovi. Neprestana zvonjava telefona i konstantno Dobar dan. Dobili ste MountainFilms produkciju.

Mateo obujmi moju nadlakticu rukom i lagano ju stisne u znaku podrške. Nekoliko koraka me pogurne naprijed, ali dalje sam primorana hodati, pa se više ne opirem.

Dosta visoka recepcija se nalazi ispred mene i djevojka kose zavezane u punđu te krvavo namazanih usana koja nam se široko osmijehne kada nas vidi.

"Dobrodošli u MountainFilms, ja sam Marijeta." ljubazno nam se obrati. "Kako vam mogu pomoći?"

"Ja sam Marina Horvat. Imam zakazan sastanak s gđom Magdalenom Mayer."

Marijeta kimne glavom i nešto otipka u svoje računalo. "Idete ravno ovim hodnikom i onda skrenete desno, a soba za sastanke vam se nalazi na lijevoj strani s brojem 25." objasni.

"Hvala."

"Dobro, frendice, opusti se. Vidim kako ti znoj kaplje sa čela. Nije to ništa strašno." bodri me Mateo.
Zapravo ne znam kakav je to pritisak koji se stvara u meni, ali ne osjećam se ugodno. Osjećam se kao da sam objekt kojem će prosuditi je li dovoljno dobar za nešto ili ne. Gleda se samo estetika, ono oku vidljivo. Nikoga nije briga ako ti, npr., poznaješ jezike, ako svakog dana pomažeš baki s višeg kata nositi vrećice kada se vraća iz dućana, ako spasiš neko dijete da ga druga djeca ne maltretiraju ili ako ostaviš koju kunu čovjeku koji prosi na glavnom trgu jer nema za kruh i ostao je bez obje noge u ratu, a nikoga u državi nije briga za to što je on branitelj. Ja sam žena i to ne znači da sam na prodaju. Kako da imam imalo dostojanstva kad se moram boriti za nekoga koga ni ne znam i ne znam kakva je osoba, samo da izvučem neku korist, u ovom slučaju novac.

"Ti ideš sa mnom unutra?" pitam ga trljajući dlanove na kojima se već skupio znoj. Da bar Mateo negdje skrene pogled, pa da pobjegnem. To je dobar plan.

"Ne, čekat ću te ovdje. Tu sam za tebe. Samo misli na šuštave novčanice." namigne mi čvrsto me zagrlivši. Nasmijem se na njegove riječi i opustim se jer znam da nisam sama, te da imam njegovu potporu.

"Vječiti materijalist."

"I pehist." nadoda.

"Da, i to isto."

Dvije minute već stojimo ispred vratiju na koja bih trebala pokucati. Odluka koju ću donijeti promijenit će mi život. Roditelj će me zamrziti i više nego što su me mrzili. Cijela Hrvatska će se smijati mojim pokušajima da zavedem nekoga, a mogu sa sigurnošću reći da je to toliko komično, da je skoro i tragično. Tanka je granica između komedije i tragedije, a meni više naginje na tragediju.

"Hajde, idi sad." Pogurne me prema vratima i pošalje jednu zračnu pusu.

"Ovo je tako loša ideja." prošapćem tiho dok zvuk mog lupanja po drvenim vratima odzvanja hodnikom. Duboko uzdahnem bacajući još jedan kratak pogled prema svom prijatelju koji mi pokaže palac gore.

"Naprijed."

Nježni ženski glas progovori s druge strane vrata i podsjeti me na onu ženu koja me zvala. To je vjerojatno ona. Provirim unutra i zateknem dugi okrugli drveni stol za kojim samo sjedi mlada žena kratke crne kose. Pogled s prozora joj pada na Zagreb obojen bijelom bojom i mogu reći da je očaravajuće. Pokraj vratiju se nalazi veliki ormarić s masom papira i vrčom vode.

"Dobar dan. Ja sam Marina. Imamo dogovoren sastanak." progutam knedlu veličine jabuke i zatvorim škripava vrata. Žena se ustane te mi pruži svoj blistav osmijeh. Ispruži mi ruku.

"Drago mi je što ste došli. Sa mnom ste pričali preko telefona sinoć. Sjednite."

Sjednem na desnu stranu stola dok se ona nalazi na začelju stola. "Hvala."

"Želite nešto popiti?"

"Može čaša vode?"

"Naravno." nasmiješi se. Ustane se od stola i da mi pogled na svoju vitku liniju koja joj se još više ističe u uskoj crvenoj haljini koja joj prati crte tijela, a crne štikle ju samo čine elegantnijom. Zašto se ona ne prijavi na ovo? Žena bi osvojila novaca koliko želi s tim izgledom.

Natoči mi vode u čašu te ju stavi ispred mene iz vrč. Sjedne nazad.

"Ovako, danas bismo se trebali dogovoriti oko ugovora. Potpisat ćete tri vrste ugovora radi jače sigurnosti. Nije to ništa strašno. Dakle, prvi je ugovor o povjerljivosti podataka. To znači da za vrijeme snimanja ne smijete nikome iznositi detalje i informacije sa seta. To je strogo zabranjeno. Kazna je 30. 000 kuna koje ćete morati isplatiti produkciji."

"Shvaćam."

Ispred mene stavi nekoliko papira povezanih spajalicom gdje na kraju svakog traži moj potpis.

"Dat ću vam vremena da proučite dokument."

I tako smo pročešljale sva tri ugovora. Drugi je bio o odnosu prema drugim kandidatkinjama. Nema podmićivanja, grupiranja ili namjerno izazvanih pobuna u kući. Moram se odnositi s poštovanjem prema drugim djevojkama i poštivati izbor našeg odabranika. Vidjela sam kako su prošle godine poštivale taj ugovor. Dobro da nije bilo krvi.

A treći je općenito o tom natjecanju, aktivnostima s djevojkama i nasamo s odabranikom. Na primjer, bit ćemo u jednoj kući mjesec dana i u ta četiri tjedna svakog petka će naš odabranik pozvati jednu djevojku u Crvenu sobu koju će tog tjedna izbaciti. Normalno, ovaj prvi tjedan još nije na ispadanje, ali onaj idući će biti. Ponedjeljak i utorak je dan za zajedničko druženje, srijeda je za zasebne spojeve, kao i petak. U subotu naš odabranik odlazi iz kuće i vraća se tek u ponedjeljak. Bitno je osvojiti ga trudom u raznim aktivnostima, udovoljavati mu i pokazati mu da nam je stalo.

Pobjednica osvaja 500.000,00 kuna i taj novac će dobiti tek nakon što provede još neko vrijeme s odabranikom na nekom egzotičnom mjestu. Na kraju tog putovanja, Odabranik odlučuje je li pobjednica zaslužila novac ili ne. Dakle, ključ je u njemu.

Samu sebe ne mogu zamisliti kao neku zavodnicu. Pobogu, i pred Mateom kojeg poznajem cijeli život, me sram hodati u badiću ispred njega. Kako da se onda šepurim ispred nekog muškarca i osvajam ga kad nemam pojma? U što sam se uvalila?

Bolje pitanje u što me Mateo uvalio?!

Nema mi druge nego pristati. Ako ništa, mami ću dignuti tlak, a ja ću se odmoriti na mjesec dana. Ruka mi drhti dok neurednim rukopisom pišem svoje ime i prezime na crtu bojeći se da ju slučajno ne prekoračim. Kada sve potpišem, nasmiješim se Magdaleni koja me gleda sa smiješkom.

"Gledaj, vidim da si nervozna, ali vjerujem da će ti to iskustvo dobro doći. Imaš šanse pobjediti, drugačija si od ostalih djevojaka i znam da ti to možeš. Ako ne muškarca, barem novac." namigne mi. Ne mogu vjerovati onome što čujem. Ona se lagano zacrveni kada vidi da ju šokirano promatram. Drago mi je da mi još netko osim Matea pruža potporu, ali samo sam šokirana zbog ravnodušnog tona njenoga glasa. Nisam znala da djelatnici smiju imati favorita i poticati ga. Zanimljivo.

"Umm...hvala?" nasmiješim se.

"Nemaš se na čemu zahvaljivati." djevojka je očito promjenjive naravi jer je iz ozbiljne i profesionalne osobe došla na neku granicu gdje mi se obraća s ti.

Nema ničeg lošeg u tome, ali imam socijalnu anksioznost i često imam strah od drugih ljudi. Mrzim način na koji mijenjaju svoja raspoloženja jer me ta bipolarnost plaši. Nikad ne znaš kako će drugi reagirati. U jednu ruku smo tako predvidljiva vrsta, ali u drugu ruku baš i nismo.

"Nadam se da ćeš se snaći ako te samu pošaljem na kraj hodnika u svoj ured. Tamo te čeka dotični." Namigne mi. Mrak mi padne na oči jer sam taman pomislila da su zaboravili na to ili da će mi ona reći da to ipak nije izvedivo. Trebala sam znati, tamo gdje Mateo umiješa prste, nema šanse da bude po mome.

Kratko ju pozdravim s jednim doviđenja i zalupim vratima. Mateo čuči na podu naslonjen na zid i gleda u ekran svog mobitela. Trzne se kada stanem ispred njega i brzo ustane.

"Napokon si gotova?" promrmlja trljajući oči. Žao mi ga je jer me čekao nekih sat i pol, a sad umjesto da odemo mora još malo čekati.

"Nisam. Idem se upoznati s dotičnim."
Kako ga je gđica Magdalena nazvala. Iskreno, glupo mi je to prijevremeno upoznavanje. Kao prvo, nije fer prema ostalim djevojkama jer vjerujem da bi to one htjele više nego ja. Kao drugo, užasava me pomisao da budem s nekim momkom/muškarcem/starcem sama u prostoriji -možda je pedofil, a ja imam samo devetnaest godina - pomislim.
Kao treće, nervozna sam i spava mi se, pije mi se kava, trebam na toalet, a ništa od toga nije ostvarivo.

"Dobro, idi." uzdahne. Nasmijem se i zagrlim ga kao zahvalu što me i dalje čeka.

"Brzo ću."

"Nemoj se žuriti. Pokušaj ostaviti najbolji dojam."

I tako se ja nađem pred vratima na koja me gđica Marijeta uputila i dršćem jer ne znam što me čeka. Rado bih sad otrčala po Matea i dovela ga pod ruku ovamo.

Prođem rukom kroz kosu i lagano lupim po vratima, čak i gotovo nečujno. Nadam se da me nitko neće čuti, ja ću pomisliti da nema nikoga i otići.

Otvorim lagano vrata i zateknem visoku mušku pojavu meni okrenutu leđima. Vidim da promatra pogled i u ruci ima čašu viskija.

"D-dobar dan." Sranje, sad ću još i mucati, pa sve upropastiti.

Tromo baci svoj tamni prosuđivajući pogled na mene skenirajući me od glave do pete. Osjećam toplinu u svojim obrazima dok promatram to mlado, ali jebeno zgodno lice i te oči koje su na tren magične. Skoro smo isto obučeni, samo što on uz svoju bijelu košulju ima kravatu, te crni sako. Sram me stajati ispred tako dobrog muškarca dok ne ličim ni na što.

"Hm?" Nezainteresirano odvrati vraćajući pogled na moje oči. "Čekam nekoga, promašili ste ured."

Sav pun sebe promrsi kroz te ružičaste punašne usne dok mu se stvaraju sitni nabori na čelu od mrštenja.

"A što vi mislite da sam ja ovdje?" Moj jezik je kao i obično brži od moje pameti.

Vidim mu iznenađenost u očima. Nije očekivao da ću mu uzvratiti ovakvim tonom.

"A šta ja znam. Hajde, djevojčice, makni se."

"Neću jer i ja čekam nekoga." dignem obrvu prekriživši ruke na prsima.

"Koga to, molim te?"

"Davida Katančića." kažem kiselo se osmijehnuvši. Naglo se uozbilji i prođe rukom po licu još jednom me odmjerivši.

"Zaista? Tebe su mi odabrali?" Hej, a što meni nedostaje?

Dakle, to je stanoviti David Katančić. Možda izgleda kao grčki bog, ali to mu ne vrijedi kad nema ničega u glavi. Hoću li ja to uspjeti preživjeti? Mislim da neću ako nastavim biti prkosna.

Umili mu se i uvuci u dupe. To vole muškarci poput njega.

"Dobro onda." promrmlja kada shvati da neću ništa reći i pokaže mi da sjednem na stolicu nasuprot njega.

Neprimjetno zakolutam očima i sjednem na stolicu promatrajući ovu priliku kako sjeda na svoju stolicu te pokušava nešto saznati iz moga držanja tijela.

"Ne radi to. To nije pristojno." Zbunjeno ga pogledam. "Kolutanje očima."

Dakle, ipak je vidio. Uzdahnem i kimnem glavom. Bolje mi je da šutim. Ako se zanesem, reći ću nešto što ne bih trebala i onda ću kasnije žaliti.

"Prvo da kažem da sam iznenađen tvojim izgledom. Mislio sam da ću dobiti sve plavuše, visoke, modno osviještene, to sam barem tražio."

Ovaj zadnji dio prošapće sebi u bradu, ali čula sam ga. Što meni nedostaje? Opet se vraćamo na onaj dio o estetici. Muškarcima je to jedino bitno kod nas žena. Nedaj Bože da ti djevojka ima mozak, pa da prokuži da ju varaš sa svakom koja naiđe.

"Žao mi je ako ste se razočarali", izbacujem otrov iz sebe gdje god stignem. Moj sarkazam je moj najbolji prijatelj veoma često.

Nasmije se, malo preglasno, na moje riječi i ispije viski do kraja, te stavi čašu na stol, te me ponovno pogleda. Prekrižila sam noge i igram se s prstima na rukama pokušavajući nekako ignorirati ove tenzije među nama.

"Želim da znaš da ću te prvu izbaciti jer mi uopće nisi po volji, a i birala te produkcija, tako da nemam nikakve koristi od tebe." Naslađuje se.

Lecnem se na njegove riječi i shvatim da je ovaj muškarac ispred mene promašen slučaj. U potpunosti je drugačiji od mene, umišljen, egocentričan i bezvezan. Nećemo se tako igrati.

Nagnem se prema njemu. "A ja ću se boriti da ostanem do kraja bez obzira na sve. Na Vama je da prosudite."

"Zanimljivo." promrmlja. "Taj odgovor nisam očekivao."

"Od mene možete svašta očekivati." osmijehnem se naslonivši se na naslon.

On učini isto što i ja prekriži ruke na prsima. "Vidio sam neke informacije o tebi, ali nisam te takvom zamišljao. Koje jezike pričaš?"

"Ruski, engleski, talijanski i makedonski." Odgovorim u potpunosti zbunjena tim pitanjem.

"Aha..." Letimično prijeđe po papirima na kojima valjda piše nešto o meni. Vidim da razmišlja o nečemu i usput nesvjesno gricka donju usnu. "Što si mislila pod onime Isti se prepoznaju? Zašto misliš da smo isti?"

Baš sam znala da će me to i pitati.

"Ne mislim. To je bilo prvo čega sam se sjetila."

Glasno se nasmije i primi papir u ruke. "I to je tvoja taktika da me pridobiješ na svoju stranu, Martina?"

Zaškripim zubima kada namjerno krivo kaže moje ime i još se i nasmije. Ovaj čovjek zaista voli provocirati.

"Moja taktika je iskrenost. Neki bi to cijenili, Davore?"

Nasmijem mu se u lice. Ne znam kako bih izdržala mjesec dana pored tog čovjeka. Njega ozbiljno treba dovesti u red.

"Pošteno." Malo se poigrao s papirom i onda ga ponovno bacio na stol. "Imaš kakvo pitanje za mene?"

"Ne." Nervozno promrmljam iščekujući da što prije izađem odavde.
Ustane se.

"Onda dobro. Vidjet ćemo kako će se situacija razvijati, ali ne vjerujem da ćete proći dalje. Ne volim kada se netko gura preko reda." Prema meni pruži svoju ogromnu šaku i smiješka se.

"Osvojit ću vas, gospodine Katančić. Samo me gledajte." Stavim ruku u njegovu i izgubi se u njegovom. Rukujemo se te se on okrene od mene.

"Sretno ti bilo s time" čujem kako mrmlja. Zakolutam očima hvatajući kvaku. "čudakinjo."

Neću se nervirati. Nije vrijedno toga. Duboko udahni. Izdahni. Ponovno.

"Kako je prošlo?" Mateo se nasmije gledajući me dok navlačim svoj kaput.

"Planiraj kako ćemo potrošiti pola milijuna kuna." kažem hvatajući ga za ruku.

*********************