„Što ti radiš ovdje?" Zaprepašteno prasnem sumnjičavo gledajući kako se naslanja na vrata sobe. Nasmiješi se. Oči mu se cakle, obrazi su mu rumeni, a stav je nekako nesiguran. Mislim da je pijan.

„Što radim u svojoj kući?" Glasnije se nasmije, a ja automatski stavim prst na usne.

„Tiše pričaj."

„Nemoj mi naređivati." Digne kažiprst u zrak odvajajući se od vratiju. Zatim ponovno prasne u smijeh.
„Jesam ti rekao da volim kad si vatrena?"

Nespretno mi namigne. Kriste, što da sada učinim? Počešem se po čelu. Pijan je, definitivno. Nesposoban je hodati. Jedva priča.

„Hm?"

„Molim te, idi. Samo ćeš nam stvoriti probleme. Ne bi trebao biti u kući do ponedjeljka."

Skoro mu se noge sapletu, ali uspije održati ravnotežu i uhvati me za lice. Bijes se u meni nakuplja jer usprkos tome što ga hoću ovdje pored sebe, on krši pravila. Ne mogu reći da nije prekrasan u opuštenoj kombinaciji trenirke i bijele majice, ali to sada nije najbitnije. Je li ovakav došao ovamo? Vani je valjda minus deset stupnjeva! Stisnem usne čekajući da nešto kaže, ali samo me gleda dok mi trnci prolaze tijelom od tih hladnih dlanova na mojim obrazima.

„N... Ništa se ne brini! Sve sam sredio."

„Što si sredio?" Zakolutam očima.

„Ne vrti očima, oblačiću. Kunem se da ću te kazniti."

„Idi ako ne misliš normalno pričati."

„Ne idem nikamo!"

„Pijan si, zar ne? Zašto?"

„Hoću zaboraviti." Tiho kaže smijući se. Oči su mu potpuno mračne, a ja ne znam što da kažem da ga otjeram.

„Idi." Još tiše kažem pokušavajući skloniti njegove ruke s lica, ali bezuspješno.

Prije nego što uspijem reagirati, spusti usne na moje. Doslovno me zažvali ne dopuštajući mi da išta kažem. Osjećam okus alkohola pomiješan s mentolom u svojim ustima boreći se za zrak.

Odgurnem ga od sebe iako preko volje i stvavim dlan preko usana, a on se malo zatetura.

„Slatka kao i uvijek."

„Ovo ti govorim prvi i zadnji put. Idi."

„Ili što? Nalupat ćeš me po dupetu?" Naceri se na svoje riječi, pa prođe pored mene i baci se na krevet.

„Daj, Davide, ustani i idi nekamo."

„Mislio sam da me hoćeš ovdje."

„Ne želim." Uzdahnem prekriživši ruke na prsima, pa skrenem pogled. „Pogotovo ne pijanog."

Stavi ruke iza glave, pa me pogleda ispod obrva.

„Znam da me hoćeš. Tvoje usne pričaju sasvim drugu priču, a i ja."

„Neću razgovarati o tome dok si ovakav."

„Nikad nećeš razgovarati o tome, pa je sasvim svejedno." Nadureno kaže. „Olakšaj si dušu. Ionako se neću ovoga sjećati sutra."

„Utješno."

„Oblačiću, dođi legni pored mene. Nemoj biti ljuta, ne stoji ti."

Krenem mu reći da ušuti, ali on nastavi. „Ponekad me tako živciraš, a ponekad bih te najradije bacio na krevet i izjebao ti te otrovne riječi iz glave."

Zinem do poda slušajući što mi govori. Još je gori i naporniji pijan!

„Idi van!" Priđem krevetu i povučem mu ruku s glave, ali on me slobodnom rukom obuhvati oko struka tako da mu padnem na prsa.

„Meni kaže da idem van, a onda skoči na mene." Nasmije se približavajući glavu mojoj. Pokušam se iskobeljiti iz njegovog zagrljaja, ali on me preokrene tako da je sada on leži na meni.

„Ostavi me na miru. Zašto me mučiš?"
Uzdahnem nadajući se da će se maknuti od mene jer mi ponovno njegov dah žari kožu u koju se uvuče.

„Samo priznaj da ti se sviđam i da si ludo zaljubljena u mene. To je sve što tražim." Samo to? Hvatam njegov pogled i osjećam kako mu srce nabija, ali sada više ništa ne govori.

Samo mu to reci, ionako se sutra neće sjećati.

„I onda ćeš otići?"

„Mhm." Približi lice mome tako da nam se nosevi dodiruju, a meni dah zastane.

„Priznajem." Preko volje priznam osjećajući da mi nestaje zraka. Poškaklja mi nos svojim i onda ostavi mali poljubac na njemu.

Sitni osmijeh mi pobjegne. Uzvrati mi osmijeh, a onda osjetim njegove usne u kutku usna. Nakrivim glavu.

„Sad idi." Prošapćem gotovo nečujno.

„Ma ne..." Jedva kaže negodujući. Kako se mogu ovako osjećati dok je ovakav? Kakav je to osjećaj? Najradije bih uronila glavu na njegov vrat i tako zaspala, pa makar u tom trenutku umrla.

„Davide." Kratko se nasmijem. Ponovno približi lice mom i zubima obuhvati moju donju usnu lagano ju grickajući.

„Mmmm..."

„Idi više." Puknem se smijati izbjegavajući njegove usne koje se spuste na moje čelo.

„Mmmm..."

„Hajde!"

„Dobro, dobro!" Napne se kao da će se ustati, ali zatim se iznenadno ponovno spusti i spoji naše usne u jedan poljubac koji ovaj put uzvratim

Osjećam se neopisivo dobro dok je ovako blizu mene, gotovo kao da ne postojim.

Zatim se ustane i skoro padne, ali uspravi se i pošalje mi zračni poljubac.

„Pazi da ti slučajno ne nedostajem."

Gledam kako tiho izlazi iz sobe, a onda prekrijem lice rukama ne vjerujući onome što se upravo dogodilo.

Koji vrag?!

Probudim se sretna, iako sam svjesna da se on ovoga neće sjećati. Obavim higijenu, pa pospremim sobu iako ne trebam.

Spustim se u kuhinju gdje me dočekaju glasni smijeh i pomiješani glasovi.

To sigurno nisu samo Manuela i Dijana.

Nesigurnim koracima zakoračim preko praga i šokiram se kada ugledam Davida i Amandu kako se smiju s Dijanom.

Izbjegavam Davidov pogled dok gutam ogromnu knedlu u grlu. Što Amanda radi ovdje dovraga?

„Taman na vrijeme." Prenem se iz misli kada začujem Davidov glas pomiješan sa škripanjem stolice. Digne se i rukom pokaže prema Amandi.

„Možeš se početi pakirati. Amanda će te zamijeniti pošto si izrazila želju za izlaskom." Nasmiješi mi otrovno probadajući me svojim pogledom.

„Nadam se da si sada sretna."

*************************

Ovako, sada neko vrijeme neće biti nastavka jer imam puno obaveza i nadam se da me nećete ubiti zbog ovoga!

Potrudit ću se da nađem vremena da napišem novi nastavak, ali sumnjam.

Što mislite zašto je sada ipak ispala?

Volim vas❤

Becca