Pomakne mi zalutali pramen iza uha, pa se nasmiješi gledajući me u oči. Mutne su mi, zbunjene, zaluđene i izgubljene. Uvučem donju usnu pokušavajući ublažiti peckanje od njegovih hrapavih usana.

Ne, ovo se nije upravo dogodilo. Nije me poljubio. To je samo iluzija u mojoj glavi.

Čini se tako stvarno, ali nemam boljeg opravdanja. Kriste, sada su mi se potvrdile sve sumnje.

Zaista mi se sviđa usprkos tome što sam samu sebe uvjeravala da ga mrzim i da se ne mogu zaljubiti u sebičnog gada.

Čini se da mogu.

„Sada mi reci da nešto ne osjećaš." Nasmiješi se dodirujući moj obraz svojim palcem. Nepomično stojim bojeći se da se ne probudim ako napravim nagli pokret.

„Ja..." Progutam knedlu u grlu osjećajući se previše ranjivo i izgubljeno. Zašto se tako osjećam? Poljupci su bili savršeni, senzualni i nježni, a u isto vrijeme posesivni i ritmični. „Zašto to radiš? Samo zavaravaš i sebe, a i mene."

Ponovno mi se približi sa smiješkom na licu. Pogled mi padne na te usne koje su ljubile moje prije nekoliko trenutaka, ali uspravim se prije nego što pomisli da razmišljam o poljupcu.

„Sviđaš mi se." Svaku riječ posebno naglasi stavivši obje ruke u moju kosu, pa me čvrsto primi kao da se boji da ću nekamo pobjeći.

Koljena mi ponovno zaklecaju. Te riječi su melem za moje uši, smiruju me, ali strah sve u meni zaposjedne. Što ako me samo laže? Ne bi bio prvi put. Kako bih mu se ja mogla sviđati kad oblijeće Dijanu, pridaje joj svu svoju pažnju, a sjeti se mene samo kada mu je dosadno.

Trebam li se prepustiti ovom kretenu koji mi se sviđa unatoč svim riječima kojima obasipao i djelima kojima je ponukao moje samopouzdanje?

„Ne moraš mi uzvratiti. Samo želim da znaš."

Samouvjereno nastavi znajući da sam sada izvan sebe, pa spusti ruke iz koje kose. Prije nego što se odmakne, još jednom prstima prijeđe preko mojih usana i neprimjetno se nasmiješi.

„I neću te izbaciti. Ne želim. Pomiri se s time."

Okrene se, pa odšeta do stola i ugrabi ključeve koje je prije vrtio oko kažiprsta. Ponovno se okrene prema meni i nasmiješi se.

„Spremi se da ti budeš osvojena, slatkice."

Slatkice? Upravo sam se rastopila od njegovih riječi! Što to on pokušava napraviti od mene? Ja nisam plašljiva i ovako zatvorena u sebe! On me takvom čini, njegov stas i glas.

„Pardon, oblačiću."

Ostavi da te riječi lebde u zraku i napusti kuhinju ostavljajući mene nemoćnu, izluđenu i... zbunjenu.

Udahnem onoliko zraka koliko sam ga izgubila proteklih petnaest minuta i pustim da mi kisik uđe u mozak, pa da mi se povrati stabilnost.

Koga ja zavaravam? Nakon ovoga nikada više neću biti stabilna!

Još probavljam njegove riječi kojima me uvjerio da sutra ne ispadam, da ostajem ovdje. Želim otići, ne mogu dopustiti da njegova blizina tako utječe na mene. Jebote, ovo nisam ja!

*

„Što se tebi dogodilo?" Stela me šaljivo pita ispijajući svoju kavu. Uvukla sam se u kut kauča i sklupčala se. Od jučer nisam svoja, možda ludim. To je sigurno to. Pola sata sam provela dodirujući svoje usne i smješkajući se dok sam se prisjećala njegovih riječi. Previše sam šokirana jer nisam očekivala ovakav rasplet okolnosti. Tko bi to očekivao?

On će mene sada osvajati?

Dragi moj, ti još ne znaš da sam ja već osvojena.

Ali uspjela sam i ja u svom naumu. I on je osvojen. Uspjela sam.

Čak mi i nisu sada pare prioritet. Prioritet mi je taj nadobudan muškarac koji mi ulazi u misli nepozvan i ne ostavlja me na miru ni dok spavam. Plaši me to.

Kako da ja izađem iz ovog šoa i kažem Mateu da sam se zaljubila? Mislim da bi pao na guzicu od smijeha. Ma, poznavajući njega, smijat će mi se mjesecima zbog toga.

„Samo sam umorna." Glas mi je prigušen, gotovo kao da ne mogu pričati. Nakašljem se naslanjajući se na jastuk gdje bih sada zaspala, ali bojim se da ga opet ne sanjam.

Kako će se sada ponašati prema meni? Što mogu očekivati od njega? Hoće li biti isti kao i uvijek ili onakav kakav je bio sinoć? Kriste, da ga imam blizu sebe svaki dan... Jao meni!

Nasmiješi mi se.

„Ako ti tako kažeš..." Tiho promrmlja.

„Nedostaju li ti tvoji roditelji?" Pitam nakon nekog vremena osjećajući da ću poludjeti ako ne skrenem misli na nešto drugo.

„Da! I prijatelji, i rodbina, i svi! Dugo sam već ovdje, ali ako sam dogurala do top tri onda mislim da mogu još do finala." Zadovoljno se nasmiješi. „Zaista mislim da mu se sviđam!"

Te riječi u meni probude nelagodu i mučninu. Ljubomora je moj najgori saveznik. Stisnem usne shvaćajući da smo se ponovno vratile na Davida usprkos mom slabom pokušaju da si skrenem misli.

„Drago mi je zbog tebe." Ne želim sipati otrov oko sebe na ovu djevojku. Ona nije ni za što kriva.

„Znam da tebi ne smeta da ti pričam o Davidu na ovaj način kad ti se ne sviđa, zar ne?"

Nemoćno kimnem skrivajući glavu da prekrijem ovo crvenilo.

„Odkud si ti uopće?" Nadam se da će moj drugi pokušaj biti bolji od drugoga i da će se prestati zanositi u ovaj razgovor koji mi se uopće ne sviđa.

„Iz Karlovca." Promrmlja sa smiješkom. „Ti si odavde?"

„Mhm."

Kimne.

„Nadam se da ćemo se družiti nakon ovog šoa. Zaista si mi draga." Osjetim njenu ruku na svom stopalu.

„Također."

„Oprosti što ti ovo govorim, ali..." Zastane. „Mislim da ćeš ti ispasti."

Iznenađeno ju pogledam dok zubima gricka donju usnu. Zašto to misli? Ne shvaćam. Ponovno sam uznemirena iako mi je David potvrdio da me neće izbaciti. On drži do svojih riječi, zar ne?

Sranje, to ne znam.

„Okej."

„Nemoj se ljutiti! To kažem jer znam da najmanje vremena provodi s tobom, najmanje komunicirati i ne slažete se najbolje."

Rukom prođem po čelu kada uvidim da je to istina. Možda se samo poigrao sa mnom sinoć. Glupa sam. Što njemu znači jedan poljubac? On se sigurno ljubi non stop! Njemu taj poljubac nije bio od prevelike važnosti dok je meni bio prvi, a ja želim pamtiti sve što mi je prvo.

„Rekla si istinu. Nemam se zašto ljutiti."

Ipak...u meni postoji malo nade da će sve biti u redu.

Smijeh me prene iz misli i namrštim se vidjevši Davidovu ruku omotanu oko Dijaninog struka dok nam se približavaju. Ne znam čemu se smiju. Možda se smiju meni jer sam dovoljno naivna da povjerujem da ono sviđaš mi se nešto znači.

Skrenem pogled prema Steli koja se nasmiješi prema Davidu. Realno, vidi njih i vidi mene.

Mene nitko nikada nije htio. Njih valjda stotine žele. Kako da onda vjerujem da ON želi mene? Samo bi se sramotio sa mnom.

Odahnem kada se odvoji od nje. Pogleda prema meni i prikriveno se nasmiješi, ali trudim se svim snagama da mu ne uzvratim osmijeh i ostajem ozbiljna. U sebi ključam.

„Djevojke moje, stiglo nam je još jedno ispadanje. Znate da bih vas najradije sve tri zadržao za sebe, ali pravila su pravila." Laskavac.

„Smijem ja nešto reći prije nego što izneseš svoju odluku, dragi?" Dijana se ustane, pa pogleda u Stelu i mene. Nasmiješi se. To nije onaj iskren osmijeh već onaj prevarantski. Kako to David ne vidi?

„Naravno." On prekriži ruke na prsima kada ona stane do njega i namjerno stavi ruku na njegovo rame.

Miči te prljave ruke s njega!

„Bez obzira na njegovu odluku, samo vam želim reći da ste mi zaista drage obje i da se nadam da ćemo ostati u dobrim odnosima nakon šoa. Eto."

„Lijepo od tebe, Dijana." On se zadovoljno nasmiješi kada ona ostavi poljubac na njegovom obrazu. Zašto je to učinila?! Ne mogu ja ovo!

„U Crvenu sobu ide..."

Dijana i Stela pogledaju u mene čekajući moju reakciju, a u meni se sve uzbrka. Što ako ja zaista ispadnem?

„Stela."

Ona razgorači oči kada joj rukom pokaže da pođe za njim. Uhvatim njen zbunjeni pogled prije nego što krene za njim.

„Opet."

Dijana tiho promrmlja pogledavši u mene, a ja samo slegnem ramenima.

„Skini mi se s kurca, Dijana. Ne trebam tvoje komentare."

Ne znam jesam li sretna jer sam ipak ostala ovdje ili tužna jer odlazi jedina djevojka s kojom sam si bila dobra. Loša stvar je to što sam ostala sama s ovom rospijom, ali jedina dobra je ta što sam blizu finala.

Kasnije tog dana se Stela krene pakirati, pa joj pomognem. Nije plakala, mirno je to prihvatila, ali osjetila sam njenu tugu kada mi je skočila u zagrljaj.

Zakopča posljednji od tri kofera koja je imala sa sobom, pa sjedne na krevet do mene.

„Stara moja, sada si ti moj favorit."

Nasmijem se od sveg srca. Ona zaista nije loša osoba. Dobra je prijateljica.

„Kako kad obje znamo da će Dijana pobjediti?" Slegnem ramenima. Nešto mi govori da neću ja biti ta s ljubavi i novcem na kraju, ali ne želim još gubiti nade.

Još samo tjedan dana.

I kraj.

Kud je to vrijeme proletjelo?

„Ako si do ovdje dogurala, možeš još malo. Jesam izgubila nadu u tvoju pobjedu, ali ponovno vjerujem u tebe i tvoj happy end."
„Hvala ti. Da bar i ja imam takav osjećaj."

„Znaš, čak mi i nije žao što sam ispala pred finale čim znam da si ti još ovdje. Zaslužila si."

Čvrsto ju zagrlim. Treba mi to.

*

Preživjela sam subotu sama. Nisam razgovarala s Dijanom, a Manuelu sam vidjela samo jednom u prolazu. Davida nema vikendom, pa je još čudnije sada kada smo same.

Otuširala sam se, obavila higijenu, obukla pidžamu, pa se pripremila za spavanje.

Trudila sam se da ne razmišljam o Davidu, ali on je činio ono što je najbolje znao. Prikradao mi se u snovima.

Taman sam krenula leći u krevet kada sam začula tiho kucanje na vratima. Zbunjeno sam pogledala prema smjeru zvuka otvaranja vrata i iznenadila se kada je Davidova glava izvirila.

Ustuknula sam u sekundi.

„Dobra večer, oblačiću."

Riječi su mu se saplitale dok je nespretno zatvarao vrata.

„Smetam?"

**********************

Ne znam koliko vam je ovo sada zanimljivo, ali obećajem da nas još svašta čeka do kraja :D
Želim čuti vaše mišljenje!

Pusa😘😘💕

Becca