„I dalje želiš otići?" Iznenadim se kada me nakon nekog vremena David pita. Ispija svoju treću šalicu čaja koji je skuhao i gleda u mene. Ne znam koliko je vremena prošlo da ovako sjedimo i razgovaramo. Molila sam se da se ne ustane i ode.

Željela sam barem malo biti s njim. I dalje znam da je on isti onaj arogantni gad koji me toliko izluđuje, ali nekako mi se sviđa i ova njegova strana.

Nitko nikada nije na ovaj način razgovarao sa mnom, zapravo nikad ih ni nije bilo briga za mene. Zato su mi se ljudi još više zgadili.

Što da mu kažem? Ne znam koliko mi puta to pitanje postavio proteklih dana, ni što očekuje da odgovorim, ali očito je da me preispituje. Možda je to još jedna njegova igrica kojom će me zavarati, a ja ću mu povjerovati jer sam naivna glupača.

„Ništa se nije promijenilo da bih ja rekla da želim ostati." Nadam se da će mi povjerovati. Inatljiva sam osoba i baš zato ne želim da zna istinu. Ne želim da zna da počinjem gorjeti od neke bolesne želje za njime i njegovom blizinom. Ne želim da zna da je pobijedio i da je on mene osvojio prije nego što sam ja njega.

Jer očito nisam.

Prosuđuje me pogledom neko vrijeme, ali naposljetku kimne glavom kao da je očekivao taj odgovor.

Čak i da on MENI ima nešto za reći, nikad to ne bi učinio jer tvrdoglav ko mazga, ali ni to ne bi priznao. Meni bi prebacivao za to, ali sebe nikad ne bi vidio.

Nemam pojma koliko je sati, a ni ne želim znati. Čudna sam si ovakva, ranjiva, zatelebana, nesigurna, tiha jer ja takva nisam! Nikad nisam bila ovakva dovraga!

„Sto posto si sigurna?"

Ponovno samog sebe uvjerava u moje riječi. Ako mi nešto želi reći, neka kaže kvragu! Nemam pojma što želi reći, ali znam da nešto ovdje postoji.

„Da." Ako ništa, i ja se znam inatiti.

„Oblačiću, ne vjerujem ti baš." Nasmije se. Osjetim kako ponovno nogom dodiruje moju i draži me. Srsi mi prolaze tijelom, sve se u meni uzburkalo, ali i dalje mi upitnici stoje iznad glave. Ovo je konfuzno.

„Što hoćeš od mene?" Procijedim kroz zube ustajući se. Sam Bog mi je svjedok koliko je ovo bilo teško. Teško je bilo natjerati samu sebe da se ustanem, prekinem taj dodir i odšetam van. Ali i dalje ovdje stojim. Nisam otišla.

„Priznaj da nešto osjećaš prema meni."

Oči su mu prikovane uz moje i kunem se da je taj pogled molićav. Što i da kažem istinu? Ništa se ne bi promijenilo.

Duboko uzdahnem osjećajući kako koljena klecaju. „Onda?"

„Ne možeš nešto takvo zahtjevati od mene! Imaš Dijanu i Stelu! Pitaj njih."

Odgurnem stolicu iza sebe dupetom i zamalo padne, ali ju pridržim, pa se proguram do izlaza, ali me zaustavi čvrsti stisak na mojoj ruci.

„Hoću da mi ti kažeš."

Blago me pogleda, ozbiljnog izraza lica, stisnute čeljusti dok su mu dlačice na bradi lagano napete.

„Priznajem jedino da te mrzim i da te više ne želim nikad vidjeti."

„Zaista?"
Zašto mi se smije ako govorim istinu! Lažem, debelo lažem, ne govorim istinu. Kriste, još se nisam nikada osjećala u vezi nekoga. Nikad nisam nekoga htjela u isto vrijeme ubiti golim rukama i poljubiti. Nisam željela ovako se osjećati. Ni ne sjećam se trenutka kada me ovo "uhvatilo", ali vjerojatno je potaknuto ljubomorom. Evo, opet sam zbunjena! Ima dvije krasotice na katu koje samo čekaju da im se nasmiješi i obeća cijeli svijet, a on tu stoji sa mnom i govori mi da osjećam nešto prema njemu. Ne vidi to valjda! Nemoguće.

„Zaista." Krajičkom oka promotrim kako njegova ruka drži moju. Pogled mi padne na izražene žile koje se vide kroz nasukane rukave. Izgleda kao neki medvjedić ovakav. Ne liči na manipulatora, sebičnog gada i bezobrazno bogatog slatkiša. Previše izgleda ranjivo, ali i opasno u isto vrijeme. Takve suprotnosti me kod njega uvijek zbunjuju, a ja ne znam za sebe.

„E... Ti mene izluđuješ!" ponovi ono što mi je već prije rekao i osjetim zid iza svojih leđa kada me gurne na njega.

Prebliži lice mome i promotri ga dok čeka moju reakciju. Srce mi ubrzano kuca, knedla u grlu mi je prevelika da ju progutam, a vjerojatno mi i grašci znoja izbijaju na čelu dok me te oči tako spremno promatraju.

„Nemoj."
„Što?" Pita zbunjen mojom reakcijom.

„Nemoj biti tako blizu."

„Smeta ti?"

„Da."

„Meni, naprotiv, uopće ne smeta."

„Davide..." Plače mi se od te blizine. Još mi nikada neki muškarac nije bio toliko blizu. Još nikad nisam osjetila ovo... Ovaj osjećaj zbunjenosti. To nije ona obična zbunjenost već neko stanje bunila.

Osjetim kako ruke spušta na moje bokove i privlači me k sebi toliko da osjećam njegov dah na svojim usnama.

„Samo to reci..."

„Zašto me tjeraš da kažem ono što ne mislim?"

Nasmije se nekako tiho, pa me pogleda. Jednom rukom dotakne moju kosu, pa povuče gumicu tako da mi kosa padne na ramena.

„Ovako je bolje." Ne shvaćam što mu je odjednom. Prije pet minuta je bio drugačiji, a sada me pokušava izludjeti. Ne mogu reći da mi ne paše njegov dodir jer bih lagala. Prijaju mi svi ti dodiri, ali moj najveći problem je to što se ne znam nositi s time. Nemam nimalo samopouzdanja. Zašto mu se ne gadi ovako me dodirivati?
„Ja znam da to i sama misliš. Zašto samu sebe ne oslobodiš i kažeš mi?"

„Što bi to tebi značilo, Davide?" Podsmijehnem se slabašno osjećajući kako me steže i zatvara svaku prazninu između nas.

„Pomoglo bi mi pri odluci."
„Ne bi. Ti ne želiš mene."

„Tko kaže, oblačiću? Zašto te ne bih htio?"

Progovara mirnim tonom dok se cijelo moje tijelo nanovo uzburka i čujem alarm u svojoj glavi. Čujem da je vrijeme da se maknem i da ga odgurnem, ali ne želim.

„Ti. Zakoni prirode. Svi oko nas. Ja." Nabrojim, pa spustim pogled na njegova prsa koja se nadimaju i spuštaju teže nego inače.

Nježno mi obuhvati bradu, pa ju podigne tako da me ponovno gleda ravno u oči i smiješi se.

„Veću glupost u životu nisam čuo." Tiho mi šapne dodirujući mi usne svojima, ali ne ljubi me.

Makni se od njega! Moraš! Hajde!

Ali osjećaj je tako dobar...

Ne, on je gad... Makni ga od sebe... Molim te! Ne treba ti to. Samo će te povrijediti.

Svom snagom ga odgurnem od sebe trudeći se da zanemarim kako mi koža gori, usne su mi suhe, vrti mi se u glavi i kako mi srce nabija u prsima. Ovo nije ispravno. Ne smiješ mu dopustiti da manipulira s tobom.

„Mrzim te!"

Zaderala sam se upirući prstom u njega. „Ne dotiči me svojim prljavim rukama! Nisam tvoja igračka!"

„Znam da nisi." Ponovno mi se približi, pa me uhvati za struk i spoji naša prsa.
„Samo se hoću uvjeriti u nešto."

„U što?"

„Da te ne želim."
Idući tren sam osjetila kako usnama prelazi preko mojih spajajući ih u poljubac. Nikad se nisam ljubila, ne znam kako bi to trebalo biti ni kakav e osjećaj, ali je li dobro ako me nešto zapecka u kutovima očiju?

Nisam mu htjela uzvratiti, nisam se željela prepustiti, ali na kraju jesam. Ponovno sam udarila leđima u zid, osjetila sam njegove ruke na svojim obrazima i nisam mogla doći do zraka. Pokušala sam prodisati, ali nisam se željela odmaknuti od njega.

Ne mogu vjerovati da mi je on ukrao prvi poljubac.

Kako ironično.

Nakon nekoliko trenutaka se odvoji od mene i nasloni čelo na moje. Otvori oči i sa smiješkom me pogleda.

Samo sam šokirano čekala da nešto kaže. Nisam znala što da mislim u tom trenutku. Bila sam zbunjena.

„Ipak te želim."

A onda je ponovno spustio usne na moje.

**************************

Što sada? :D

Becca