Četvrtak je. To je dobro. U jednu ruku. Moj odraz u ogledalu mi govori sasvim drugu priču dok ručnikom brišem svoje mokro lice. Nadala sam se da će me nešto razbuditi, ali ništa ne pomaže kad spavaš samo tri sata u komadu. Sinoć su se Stela i David vratili negdje poslije deset sati, pa je mene i Dijanu probudio na veoma uznemirujući način - lupanjem poklopaca. Vjerojatno se svi pitate zašto, baš kao i ja.

„Shvatio sam da nam svima treba tjelovježbe, pa ćemo se sutra ustati u šest i jurimo na Bundek vježbati nekoliko sati." Da, to je on rekao ponosan na samoga sebe. Ne znam kojeg će mi kurca tjelovježba taj dan ili dva, a onda kad ispadnem ću opet biti ona stara dobra, lijena Marina.

Stela je već znala za njegovu odluku i složila se jer ona i inače puno vježba, kao i Dijana. Ja sam samo zabavljeno kimnula kao znak da shvaćam, ali nisam se planirala ustati. Zašto sam se ustala ni sama ne znam... Valjda bi me ljubomora izjedala da sam ih pustila same s njim. Ne ljubomora! Nisam ljubomorna jebemu!

I još su me cijelu noć hvatale noćne more vezane uz moga brata. Nisam spremna razmišljati o njemu, a ni pričati o jedinoj osobi u mom životu koja je ikada marila za mene i voljela me bez obzira na sve, a da ne kažem koliko je razumijevanja imao. Pravi stariji brat za poželjeti. Zvao se Dorian. Teško se pomiriti s time da ga je neki pijani vozač pregazio dok je išao taksijem do drugog kraja grada usred noći. I on i taksist su umrli, a glavni krivac za njihovu smrt je u zatvoru još dvije godine.

Stisnem oči da potisnem suze i odmaknem se od lavaboa prelazeći rukom preko kose koja mi je začuđujuće meka, pa mi je žao vezati punđu ili rep.

Obukla sam se isto kao i svaki dan, u potpunosti neopterećena. One neka se bore i nadjačavaju međusobno, a ja ću stajati sa strane i... mirovati.

„Spremna?" Prepadnem se kada mi David uskoči u sobu taman kada sam izašla iz kupaonice. Zakoračim korak unazad i u sebi opsujem jer me kreten prepao. Još nikad nisam vidjela nekoga tako prpošnog i veselog u šest ujutro kako skakuće s noge na nogu iščekivajući trenutak da potrči.

„Nemoj me tako prepadati! Nisam spremna! Hoću spavati!" Povičem tražeći nešto da mu bacim u glavu. Možda se onesvijesti, pa nećemo trebati ići van iz kuće.

„Hajde, oblačiću, znam da imaš sportski duh u sebi! Idemo, brzo!"
Naceri se vidjevši da ga gledam kao da je pao s vrbe. Da ni slučajno nisi pomislila da je sladak! On nikako ne može biti sladak ovakav!

„Aha, sad ću." Okrenem mu leđa samo da više ne pasem oči na njegovim mišićima koje sam upravo primijetila ispod te bijele majice.

Dijana mu ih je i dotakla!

Nakrivim glavu očekujući da će već d sada otići, ali i dalje stoji i gleda u mene. Prekriži ruke na prsima i digne obrvu.

„Što? Samo tebe čekamo!"

Ponovno mi tijelom prođe isti osjećaj kao i sinoć kada me svojom hladnom rukom uhvatio za nadlakticu i tako senzualno prošaptao jednu riječ na koju u različitim situacijama drugačije reagiram.

„Odkud tebi toliko snage? Kako ti se da?" Vučem se za njim na sigurnoj udaljenosti.

„Bio sam u vojsci dvije godine. Dosta tih navika pokupiš." Promrmlja nakrivivši glavu prema meni dok se spušta niz stepenice.

„Vojska? Wow." Ništa drugo ne kažem jer nisam očekivala takav odgovor. Samo se nasmiješi i produži u hodnik.

Nekako je čudan danas, ali na pozitivan način. Pogled mi padne na njega i Stelu koja ga hvata za ruku dok prolazi pored nje, pa shvatim da je to vjerojatno njen utisak. Stisnem usne da mi neki neprimjereni komentar ne izleti jer se to više mene ne tiče. Sada je samo pitanje tog razdoblja od dva dana koja sam još tu i moram se prestati baviti onime čiji dio više nisam.

Pogledam u stranu i navučem kaput na sebe. Samo malo... Kako ćemo se ubijati na Bundeku kad je vani sve prekriveno snijegom?

Niti sam išta rekla, niti sam se potrudila razmisliti o odgovoru na to pitanje, pa sam samo šutjela. Promatrala sam ubrzani Zagreb i gužve koje su se stvarale na cestama. Isključila sam se iz njihovih razgovora u nadi da ću naći barem malo mira.

Stigli smo mi na Bundek i bilo je baš onako kako sam i očekivala. Sniježno. Obgrlim se rukama osjećajući najezdu hladnoće koja me cijelu prigrlila k sebi.

„Jesi ti promašio koje godišnje doba, Davide?" Zaderem se prema njemu koji nešto čeprka po prtljažniku auta. Dijana koja stoji pored mene mi uputi čudan pogled.

„Jesi se ti naučila kako ponašati? Valjda ima razlog zašto nas je doveo ovdje." Dijana zakoluta očima taman kada se David okrene prema nama.
„Je li tako?"

Ulizica. „Tako je!" Promrmlja on veselo, ali onda uperi prstom u meni. „Svejedno bih se i ja to zapitao da me netko usred zime ovdje dovede." Upravo me obranio pred Dijanom. Ostala sam zatečena, ali ne znam je li to pozitivno ili negativno.

„Sanjkat ćemo se?" Stela se umiješa smijući se. Poželim zakolutati očima. Stela je dobra, nju ne mrzimo, nju volimo, ona je nježna, draga... Ali svejedno se mota tamo gdje joj nije mjesto.

„Tako je!" Jebote, on je veseliji od nekog malog djeteta. Dobro, i ja volim snježne radosti. Samo ne u tolikoj količini.

Zatim se okrene i izvadi četiri para čizmi u crnoj boji, pa ih pruži svakoj od nas. „Obujte to, pa ćemo se zabavljati!"

Ubrzo je počela bitka koju je on započeo bacajući hladne grude snijega na svaku od nas. Pažljivo sam se izmicala i sakrila sam se iza auta dok su oni i dalje smijući se gađali jedni druge. Refleksno prođem rukom po kosi i zamijetim sitne grudice snijega na njoj. Otresem to i popravim crnu kapu koja mi je padala po očima. Čučnem pored vozačevih vrata, leđima se oslonim na ista, pa osluškujem što se tamo događa. Ni sama ne znam zašto sam se sakrila usred te 'igre', ali nisam željela gledati kako izmamljuje osmijeh na njihova lica. Hoću da meni izmami osmijeh.

Ne, neću!

Iz misli me prene hladna struktura koja mi se razlila svuda po licu i stala se spuštati po mojoj vreloj koži šaljući trnce hladnoće svuda po mome tijeku. Šokirano dignem glavu i zamijetim Davida kako mi se ceri iz prikrajka.

Ma nisi to učinio!

„Ovo ti je kazna za to što se skrivaš." Naceri se saginjajući se da dohvati još snijega.

„Debil." Procijedim kroz zube dovoljno glasno da me čuje i posegnem za snijegom da ga pogodim prije nego što on mene.

Sekudnu kasnije on dobije SVOJU kaznu i iznenađeno me pogleda dok mu se pahuljice zrcale u kosi.

Neko se vrijeme samo gledamo iščekujući sljedeći korak jedno drugoga sve dok ja prva ne započnem i onda krene igra bacanja, naguravanja, hrvanja... Na kraju smo oboje bili bijeli kao snjegovići i vjerujem da mi ne gine nova prehlada uskoro.

„Pobijedila si!" Vikne dižući ruke u zrak kao znak predaje. Veselo se nacerim popravljajući jebenu kapu koja mi zaklanja pogled.

„Nisam znala da ćeš se tako brzo predati."

Isceniram da mi kapa pada na pod, pa brzo posegnem za još snijega, ali nekako on to prokuži, pa skoči ispred mene sklanjajući moju ruku. Pogledamo se i shvatim koliko mi je zapravo blizu.

„Ja se nikad ne predajem." Valjda mu nesvjesno pogled padne na moje usne što ja zamijetim. Sranje. Kako bi bilo da me on poljubi? Ne! Ne, misli na to! Ali barem jednom... Ugriznem se za donju usnu toliko jako da imam osjećaj da će mi iste sekunde prokrvariti.

„Ne radi to." Proguta knedlu u grlu i zavodljivo se nasmiješi, pa se krene približavati prema meni. Ne... Neće me valjda poljubiti? Zaustavi ga!

Kunem se da nisam uopće razmišljala gdje su djevojke sve dok nisam začula Dijanin glas kako doziva dotičnog koji je BIO na putu da me poljubi.

Naglo se odvoji od mene , pa potrči prema njoj koja je navodno pala jer se poskliznula.

Da si je bar slomila nogu. I mozak.

Ali svejedno je mene skoro poljubio... Ne nju.

***********************