Imam sve što želim i mogu imati koga god želim. Novaca imam ko blata, s obitelji se slažem, upravo sam sam u kući sa zgodnim djevojkama. Znam biti arogantan, bezobrazan i grub. Prošao sam svašta u životu, ali ponekad se čovjek zapita kad će biti dosta. Bio sam mlad i lud, ponesen snom o savršenom životu, držeći prekrasnu plavušu pod ruku i nadajući se da ćemo biti zajedno do kraja života. Sve bi bilo savršeno da njena ruka nije namjerno iskliznula iz moje, pa cijela pala u naručje svoga najboljeg prijatelja za kojeg sam bio uvjeren da je gej. Povrijeđen, slomljenog srca, uništenih snova dobrovoljno sam otišao u vojsku nadajući se da ću zaboraviti na NJU i da će mi se dijelovi slomljenog srca magično spojiti u jednu cjelinu, ali nisu. Dvije godine sam bio u užasnim uvjetima, pogođen tri puta u rame, dva puta u nogu i zamalo pogođen posred glave, ali na svu sreću, ili nesreću, sadašnji najbolji prijatelj Viktor me spasio. To mi je bilo najpoučnije razdoblje u životu, ali i najbolnije. Naučio sam da postoje gore stvari od slomljenog srca i borio se do zadnjeg daha da ostanem na nogama, da se ne predajem, da budem jak.

Došao sam k sebi, započeo redovito trenirati boks, promijenio izgled, napravio nekoliko tetovaži zbog kojih sam se neko vrijeme nećkao jer sam planirao otići nazad u vojsku, a tamo ih ne mogu imati na vidljivom mjestu da to neprijatelji ne upotrijebe protiv mene i moje obitelji, pa sam ih napravio na sakrivenom dijelovima, pustio sam bradu, psihički sam se doveo u red redovito odlazeći kod psihijatra. Neko vrijeme sam i pio lijekove koje mi je dao na recept. Danas sam ovo što jesam zbog svoje borbe, nisam odustao zbog propale veze.

U glavi mi se konstantno ponavlja riječ plavuša poput mantre od trenutka kada sam izašao iz vojske. Moram ponovno osjetiti tu zlatnu kosu pod svojim rukama, uvjeriti se da sam ju prebolio. Prokleta Renata. Oduvijek sam volio plavuše i nikada nisam vjerovao u ona sranja da su plavuše glupe, bez mozga, i tako dalje. Vjerujte mi, ako dovoljno pustite neku plavušu u svoj život, ona će biti dovoljno pametna da vas usreći, ali i da vas sjebe tako jako da se na kraju bacite pod vlak.

Viktorov vrhunac, uz to što me spasio od smrti, je definitivno bio trenutak kada mi je na internetu pokazao reklamu za Ljubav u tisućama i uvjerio me da budem onaj neženja koji će birati svoje ženske i koji će na kraju odlučiti hoću li ih sjebati kao što je mene jedna plavuša ili ću im dopustiti da uzmu pola milijuna kuna. Preuzeo sam očevu tvrtku autima, ali tu je i Robert, moj brat, koji deset puta više voli ovaj posao i znao sam da će se snaći ako ga ostavim samog na mjesec dana.

Samo sam se nasmijao svom prijatelju i potapšao ga po ramenu. „Učinit ću to." Odluka je pala u trenutku kada sam prokletnicu ponovno vidio na dobrotvornoj zabavi sa svojim ljubavnikom. Trudio sam se da ne pokleknem govoreći samom sebi da sam jači od nje i da joj moram pokazati da me nije uništila već sam sam ustao iz pepela kao feniks.

Vrijeme je prolazilo, smijao sam se sa svojim prijateljem gledajući prijave od svakakvih žena. Prva misao koja mi je tada preletjela glavom bila je „Kako su ove sve žene jadne. Prijavljuju se na šou gdje ne znaju za koga će se boriti samo zbog novca." Prozvao sam ih sponzorušama.

Viktor je bio zaposlen bacanjem slika od svih djevojaka koje nisu imale dugu plavu kosu. Ja sam proučavao sve one koje su ostale i jako su me iznenadili njihovi odgovori na pitanja koja su im bila postavljena. Produkciji sam dao svojih top pet, ali ostao sam zabezeknut kada su mi rekli da jednu izbacim jer su mi oni odabrali petu. Znao sam da to nije po pravilima, ali tješio sam se time da ću ja upravljati njima, a ne one sa mnom. Lako ja tu izbacim odmah u prvoj rundi. Ohrabrio se i izbacio onu koja mi se najmanje sviđala, pa pitao tko je peta djevojka.

Žena mi je rekla da ću tu djevojku osobno upoznati prije svih. I dalje mi tu ništa nije bilo jasno. Bilo bi ironično kada bih se zapitao što sve ljudi rade s novcem i kako se bave korupcijom jer sam i ja bogat, a i nažalost mi je to poznata situacija iako ja nikada nisam bio onaj koji je drugima davao mito, već su meni davali. Nikada to nisam prihvaćao. Najviše od svega mrzim laži i kada nešto nije fer, a ovaj šou je odmah krenuo u krivom smjeru. Bio sam ogorčen.

Naravno, kada sam skoro doživio srčani udar ugledavši djevojku plave, ali prave plave kose ispred sebe kako me očima ispituje postao sam još ogorčeniji. Ne znam je li mi neumjesniji bio njen fizički izgled ili jezik kojim je zatrovala sve oko sebe. Samo sam jedva čekao trenutak da ju izbacim. Još je bila i dovoljno drska da koluta očima predamnom, a to nitko nikada nije činio. Poželio sam ju... Kriste, kako sam ju poželio nalupati po stražnjici da dođe k sebi i prestane ponašati poput jebenog derišta!

Stigli su prvi dani i tjedni u mojoj vili koju sam sam dizajnirao. Svi su se tome divili, na što sam bio iznimno ponosan. Bio sam i sretan jer je Manuela, moja domaćica, odlučila ostati uz mene i pomoći mi „pronaći ljubav". Zahvalio sam joj se, ali moje su namjere odavno išle u sasvim drugom smjeru. Želio sam sjebati neku plavušu kao što je i mene ona... Prokletnica! To bi bio moj posljednji korak prije ozdravljenja koliko bi neki to možda kritizirali.

Obožavam iznenađenja jer je to znak da netko misli na tebe i dok nisi fizički prisutan uz njega. Pravo mi je bio iznenađenje kada sam zatekao kupku s aromatičnim uljima, svijećama i opuštajućim mirisom. Htio sam se zahvaliti onoj djevojci koja mi je učinila tu uslugu. Bio sam sretan kada mi se javila Dijana jer sam nju nekako i preferirao od trenutka kada sam ju vidio. Previše je slična Renati. Odveo sam ju na spoj i proveli smo se odlično u ugodnom razgovoru uz čašu vina, zamalo sam pao na njen šarm.

Sve se u meni prelomilo kada mi je Manuela rekla da je to učinila ona mala bezobraznica i shvatio sam da me plavuša ponovno pokušava preveslati. Iz inata sam izveo Marinu, tu bezobraznicu, na spoj i prošlo je puno bolje nego što sam očekivao. Čak sam se i zabavio, otkrio njenu drugu stranu, i nisam požalio što sam nju odveo na klizanje.

U danima koji su proslijedili shvatio sam da su sve plavuše u ovoj kući pokvarene jer su na sve moguće načine, koji nisu bili moralni, doći do pobjede, ali nisu znale da me time još više odbijaju. Na kraju mi je jedino ostala bezobraznica moralna, koliko-toliko.

Nisam mogao samog sebe zaštititi od njenog otrovnog jezika i načina na koji mi se drsko obraćala. Nije ju bilo briga ni za što i uvjeravala me da će me osvojiti, a onda je odustala. Odustala je od prilike da me osvoji. Otvoreno sam saznao da me mrzi i da joj nisam najdraža osoba u ovoj kući. Cijelo se vrijeme držala po strani što me luđački kopkalo iznutra, pa sam tražio načine da me pogleda ili da mi se obrati. Zabavljao me način na koji mi se suprotstavljala, činila se poput nekog djeteta koje se bori za sebe, čime me podsjetila na mene i zapitao sam se koja je njena priča.

Svaki put kad bih se sjetio nje ili bi ju Manuela spomenula, a to je bilo često, prva asocijacija bi mi bila njena buntovnička kosa kojom se isticala, pa sam ju nazvao Oblačićem. Bilo mi je smiješno kada je ljubomorno rekla da su onda one plavuše moja Sunašca, ali nisam htio ništa previše reći jer nikada ne bih neku plavušu mogao nazvati nekim nježnim nadimkom. Nešto što je u meni davno umrlo počelo se iskriti kada bi mi se ona obratila.

Zato sam se želio uvjeriti je li to obostrano družeći se s Dijanom. Ona mi je tako antipatična i bljutava, ali samog sebe ne mogu kontrolirati. Svjestan sam toga da Marina mrzi Dijanu i da se ne mogu organski podnijeti, pa sam to i iskoristio. Pametan sam, zar ne?

Sinoć sam ju odveo na spoj bez obzira na palačinke, trebao sam neki izgovor, barem da na tren budem ponovno nasamo s njom. Samog sebe sam izluđivao govoreći stvari koje nisam mislio. Vidio sam nešto u tim plavim očima, ali pravio sam se slijep jer to neće biti dobro za mene. Moram dovršiti svoj zadatak do kraja. Ne smijem pasti na tu djevojku. Izluđuje me njena tvrdoglavost i kolutanje očima, ali u isto vrijeme me pali ta njena vatrena narav.

Zamalo sam samog sebe pokopao kada sam se susreo s njom posred hodnika i trudio sam se sakriti da mi koljena lagano klecaju. Nije mi ništa rekla, samo je kimnula u znaku pozdrava i htjela proći pored mene. Pustio bih ja nju da prođe vrlo lako, nema problema, ali mi je njen miris uzburkao misli... Previše miriše na nevinost.

Zaboravio sam i činjenicu da je ovdje došla "lakšim putem", i da možda ima dečka, i da je možda ovdje samo zbog novca, pa ju uhvatio za ruku. Toliko sam se približio njenom uhu da mogu u miru na samo sekundu zaklopiti oči i uživati u tom mirisu.

Moje dvije strane su se sukobljavale međusobno dok sam uživao u trenutku koji je možda trajao sekundu, ali meni se činila kao cijela vječnost.

„Oblačiću." Rekao sam to, prozvao sam ju nadimkom, što nikada prije nikome nisam nadjenuo i samo se nadao da neće pobjeći.

Osjetio sam da se ustuknula i vidio sam kako joj se koža Jezi pod mojim dodirom, ali nije ništa rekla, već je učinila ono što nisam želio.

Pobjegla je glavom bez obzira.

Možda je tako i bolje. Ne trebaju mi trenuci slabosti, ne smijem postati slab. Ona nikada ne bi bila za mene, previše je suprotna meni, ni u čemu se ne bismo slagali... Zašto sad dovraga razmišljam o tome?

Jedva čekam da odem kod Viktora da razgovaram s njim. On je moj glas razuma.

Oblačić nije za mene; na kraju bi ili ona mene sjebala ili ja nju.

Opet bih se vratio na isto.

*****************

A/N: Eto, sad znate i njegovu priču :D Razlog mu je glup, ali takav je i sam naš David. Ovime nemam nikakvu namjeru vrijeđati plavuše, pa se nadam da se nećete uvrijediti. Ovo je samo priča.
I da, hvala vam na #3 in ROMANCE!!
Volim vas. Becca❤