Ne bih za sebe rekla da sam nervozna osoba. Nikad nisam oko ničega previše skakala i razmišljala kako će proći, ali sada... Sada ne znam uopće što da mislim. U jednu ruku, ne shvaćam što David pokušava s time da mene poziva na spoj. Dao mi je do znanja da nisam dobrodošla ovdje i da me ne podnosi, svu je pažnju usmjerio na svoje sunašce, meni dragu Dijanu. Mrzim tu njegovu dvoličnost. Zašto mene zavlači kada znam da su mu misli usmjerene na tu naperlitanu gusku? Nerado priznajem da ovaj osjećaj u meni budi ljubomoru iako ne znam zašto. Nikada nisam osjećala potrebu za odobravanjem nekog muškarca, nisam voljela tu pozornost, i dalje ju ne volim, nemam samopouzdanja. Jedan spoj s njim mi je bio sasvim dovoljan. Lijepo sam se provela, zaista je prošlo bolje od očekivanog, ali ne bih to htjela ponoviti. On spremno ignorira sve moje pokušaje da ga izbacim iz takta, ne spominje sve moje riječi koje sam mu uputila niti moje pokušaje fizičkog napada.

Ne dira ga moje nerviranje i stalno zanovijetanje, naprotiv, on uživa u tome. Mi smo nebo i zemlja, noć i dan, svjetlo i mrak. Ugh...Najradije bih ga udarila nečime. Nikad me nečiji karakter nije toliko živcirao kao njegov, čak ni od Najdićkih.

Sada sam postala kao i sve druge djevojke; stojim ispred svog ormara i tražim prikladnu odjevnu kombinaciju za spoj. Čovječe, idem već na drugi spoj. Ništa ne očekujem od toga osim da se zabavim i izgubim ono malo strpljenja koje mi je ostalo.

Izađem iz svog ormara i zalupim tim vratima, pa se bacim na krevet. Moram još izdržati tih nekoliko dana, jednostavno moram! Jebote, ali iz misli mi ne izlazi onaj očaravajući kristalni osmijeh, tamne oči, savršena brada i taj samouvjeren osmijeh. Uporno si govorim da ne budem kao i sve ostale, da ne padnem na izgled, ali to je tako...jebeno teško!

„Što ja to čujem...ideš na spoj?" Manuela mi pokuca na vrata i zatvori ih. Dignem glavu i duboko uzdahnem, pa ponovno zabacim glavu. „Dušo, što je bilo?"

„Ljuta sam. To mogu biti, zar ne?"

Nadignem se kada sjedne do mene. „Naravno da možeš, ali zašto?"

„David me provocira i namjerno je to učinio da me izbaci iz takta! Zašto jednostavno nije van pozvao Dijanu ili Stelu?" Promrmljam sebi u bradu, ali dovoljno razumljivo da me čuje.

„Možda je htio biti fer, pa je rekao istinu. Nemoj mu to uzeti za zlo, veseli se." Blago kaže.

Kurca ću se veseliti! Kiselo se nasmijem i ponovno bacim na krevet. „Jedva čekam da izađem odavde. Dosta mi je svega!" kažem.

„To samo kažeš zato jer si ljubomorna na Dijanu. Ne moraš biti. Ti si pametnija, ljepša i bolja od nje. Zašto te to ne motivira?" dignem obrvu na njene riječi. Ona mene zaista ne vidi? Trebala bi nositi naočale.

„Nema me što motivirati. Ja sam ovdje samo zbog para, on me ne zanima, i ne, nisam ljubomorna." Moj puki pokušaj da nekoga uvjerim u ono što nije istina.

„Marina..."

„Ne!", prekinem ju, pa ponovno sjednem do nje. „Danas ću se lijepo srediti, izaći ću s njim van i onda mu lijepo objasniti da me ne zavlači i da me izbaci van jer ga ne podnosim. Zbog tebe ću biti blaga." promrmljam.

Ona se nasmiješi, a ja nastavim svoj monolog. „Ti to možda ne vidiš jer ti je poput sina, ali nikad u životu nisam upoznala samodopadniju osobu od njega! Ta samouvjerenost bode u oči, znaš?"

„To kažeš samo zato jer ga nisi zapravo upoznala. On nije uopće takav; možda se ponekad pravi, to priznajem, ali mnogo je drugačiji od Roberta i Maje." To su njegov brat i sestra? Da, mislim da jesu. To što mi ona govori ništa ne mijenja jer ga ja samo ovakvog poznajem i po tome sudim.

Trudim se ne zakolutati očima, pa samo kimnem glavom praveći se da ju shvaćam. Možda samo tjeram svoje, možda jesam tvrdoglava, možda pretjerujem, ali ne znam drugačije...

U životu sam upoznala samo dva tipa ljudi; one vrijedne moje pažnje, netko kao Manuela ili Mateo, i one poput Davida, arogantne i bezobrazne. Ponekad se bojim da ja ne postanem kao on.

***

Ponovno se oči u oči sretnem s Dijanom koja vrti pramen svoje kose oko kažiprsta. Prekrižim ruke na prsima i zauzmem obrambeni stav nadajući se da me neće ponovno opaliti rukom po licu.

„Pazi što radiš večeras, malena. Nemoj da ti padne na pamet da mi pokušaš obrlatiti Davida." Tiho kaže naslanjajući se na bijeli zid. Zakolutam očima. Kad će ona odustati od mene i maknuti se? Ne znam zašto ja svima predstavljam toliku opasnost! Što drugi vide, a da ne vidim?

„Ne brini, i da hoću, ne mogu. On je ionako tvoje vlasništvo." Promrsim nerado priznajući. Krajičkom oka odmjerim princezicu koja bi svakoga bacila na koljena i poželim biti ona, u fizičkom smislu. Nikad to nisam htjela! Što ti ljudi rade od mene? Uskoro će netko doći po mene i odvesti me u Vrapče jer ću poludjeti.

Nasmije se na moje riječi i zadovoljno kimne glavom.
„To znam. Samo sam željela vidjeti da li si i ti toga svjesna."

Njen stav mi tjera strah u kosti. Poželim se sakriti kada ona hoda u mom smjeru, ne želim da me gleda, prosuđuje svojim plavim okicama. Što sam ja naspram nje? Nitko i ništa. Ja sam neuspjeli pokušaj nečega/nekoga tko se trebao izdvajati iz društva, biti primjer drugima, izuzetak.

„Još nešto?" Odmaknem se nekoliko koraka od nje.

„Uživaj večeras." Hlapljivo kaže namignuvši mi. Okrene se na peti i senzualnim pokretima se izgubi iz hodnika. Kako bih ju samo uhvatila za tu zlaćanu kosu i nabila glavom u zid!

***

„Je li sve u redu?" Prenem se iz misli kada začujem hrapavi muški glas tik uz svoje uho. Uzdahnem i okrenem se. David se nasmije. Sranje, zašto mora nositi bijelu košulju? To mu naglašava mišiće i daje neku seksi notu.

„Aha." Promrmljam odmaknuvši se nekoliko koraka od njega.

„Idemo ili?" Mirnim tonom glasa me pita. Zašto se sada ponaša kao da smo u super odnosima? Ne mogu podnijeti tu mirnoću koju ima u sebi. Jak je ko lav, sve pretrpi bez pola muke.

„Da." Kratko odgovorim.

Ubrzo smo već bili u autu koji je vozio isti vozač kao i posljednji put. Niti ovaj put nemam pojma kamo idemo, a niti me nije briga. Providan je i znam da idemo u neki skupocjeni restoran.

„Imaš kakvu želju kamo bi htjela ići?"

„Nisi imao inspiracije za smisliti nešto, pa hoćeš da ja smišljam?" Cinično pitam gledajući kroz prozor. Ne želim uopće gledati prema njemu. Neka i sam vidi da ovo natezanje ne vodi nikamo.

Čujem kako se nasmijao, pa promeškoljio na mjestu. „Ja znam kamo idemo, ali sam mislio da ti imaš kakvu želju."

„Nemam."

„U redu." Ravnodušno kaže, ali me pogodi idućim riječima. „Previše tvrdoglavosti te ponekad može skupo stajati. Ne znam kako ćeš ikada nekoga naći s takvim stavom."

Nisam ništa rekla na njegov komentar. Šutjela sam. Zaboljelo me. Valjda je to i on shvatio, ali što njega briga? Suzdržavala sam suze sve dok ih nisam u potpunosti potisnula. I ja sam žensko. Zašto meni malo ne popusti?

Nakon nekih dvadesetak minuta vožnje u mrtvoj tišini i osluškivanja jedno zvuka motora auta, stigli smo na odredište. Restoran. Znala sam. Valjda nisam dovoljno ugodno popunjena, pa se želi naslađivati.

Nisam ništa rekla kada mi je otvorio vrata i propustio me van. U tišini sam slušala njegov razgovor s pristojnom konobaricom koja mu se nabacivala, a on to sve sa smiješkom prihvaćao. Nije to bio neki fensi restoran, bio je uređen u retro stilu, ugodne atmosfere.

Sjeli smo za stol uz prozor i on je naručio i jelo i piće. Neka mu bude, neka dominira, neka bude glavni.

„Samo ćeš šutjeti ili?" Pogleda me preko stola i nasmije se. Zakolutam očima tako da on vidi i slegnem ramenima.

„Marina." Izgovori moje ime upozoravajućim tonom glasa i duboko uzdahne. „Svaki put ću te morati ispitivati u čemu je problem?"

Dahnem i nasmijem se bezobrazno. „Ti dobro znaš u čemu je problem. Ne znam zašto glumiš tu lažnu pristojnost iznova i iznova."

„Čovjek ti pokušava na sve načine prići i u miru razgovarati s tobom, ali ti kao da hoćeš da se svi maknu od tebe. Imaš takav stav da ljudi bježe od tebe." Promrsi ozbiljno. U javnosti je pristojan, to se podrazumijeva.

Po drugi put večeras suzdržavam suze i potiskujem sve emocije u sebi. Duboko uzdahnem prije nego što izgovorim ono što ga oblije poput hladnog znoja.

„Možda s tim stavom želim poručiti da ne odustaješ od mene, tko god da jesi, jer drugačije ne znam izraziti svoje emocije. Moje 'bježi od mene' zapravo ima drugačije, dublje značenje."

Kiselo se nasmiješim praveći se da to nisam izgovorila. Zašto sam kvragu išla išta govoriti? To se njega nimalo ne tiče.

„Ja..."

„Poštedi me. Idemo samo jesti i završiti s ovime jednom za svagda."

*******************************