U toj milisekundi kada je prevalio moje ime preko svojih usana srce mi je valjda deset puta poskočila. Bila sam šokirana, zabezeknuta, osakaćena na neki način, čak i osramoćena. Nije mi bilo jasno kakva je ovo igra nakon svega što je prethodno saznao. Koljena su mi klecala dok sam pogledom pratila njegova razvijena leđa, a ostale djevojke su samo u tišini gledale za nama. Osjećala sam svaki pogled poput tisuća bodeža u svoja leđa. Vjerujem da su sada zadovoljne jer su se riješile one koja im je predstavljala najmanju opasnost.

Žao mi je, priznajem. Mogu otvoreno reći da sam poželjela ostati ovdje duže od dva tjedna, možda sebi pružiti priliku da pobjedim ili barem da doguram dalje od prvog kruga ispadanja. Mogla sam to očekivati. Ipak, ja nisam plavuša, nisam najzgodnija ovdje, brbljava sam, bez dlake na jeziku, osvetoljubiva, pomalo agresivna, ali imam dobre namjere. Spremna sam svakome pomoći. Ali ja nisam po Davidovoj volji. On voli da ga djevojka sluša, da ga gleda kao da je grčki bog, da ljubi pod po kojem on hoda. Ali svi smo ovdje svjesni da ja takva nisam. Iako me malo užasava činjenica da zna istinu, zna što se proteklih dana dešava u kući, ali svejedno bira onu koja je pokvarena i pohlepna.

Otvori crvena vrata koja mi trenutno predstavljaju pakao, pa me propusti prvu gađajući me strijelama svog tamnog pogleda.

„Izvoli." Promrmlja ozbiljno očima mi pokazujući da uđem. Progutam knedlu u glru i prođem pored njega udišući miris koji je ostajao u zraku oko njega.

Prostorija je poprilično tamna i skučena, svijetlo je prigušeno, a usred se nalaze dvije tamno crvene fotelje. Pretpostavljam da je zato zovu Crvenom sobom. Sjednem na fotelju osluškujući njegove korake i lecnem se kada sjedne nasuprot mene ispreplićući prste u krilu.

„Zašto si se ovako stisnula? Nije li to ono što želiš?" Znalački se osmijehne prema meni. Dođe mi da udarim glavom u prvi zid koji se nalazi ispred mene jer ovog čovjeka nikako ne razumijem.

„Mislila sam da si pametniji. Možda sam pomislila da si normalniji nego što se predstavljaš i možda sam poželjela ostati, ali nakon svega što si saznao, ti biraš onu koja će ti donijeti više zla nego dobrog." Kažem hrabro dok mi trnci prelaze tijelom. Iznenade ga moje riječi, ali svejedno se smiješi.

„Nisam rekao da sam išta odabrao, Marina." Zbunjeno ga pogledam. „Ovdje sam te pozvao da razgovaramo, ali to ne znači da ću te izbaciti."

„Ništa mi nije jasno." Tiho promrmljam. Dobro, smiri se. Diši. Sve će biti dobro. Ne mogu zaustaviti nekontrolirano znojenje svojih ruku koje neprestano brišem u svoje crne tajice.

„Ovdje možemo razgovarati bez ometanja."

„Dobro, i?" pitam.

„Objasni mi što se događalo proteklih dana. Manuela mi je nešto ispričala, ali nisam ništa shvatio osim da ti Lana prijeti." prođe rukom kroz kosu naslanjajući se na fotelju.

Prodisala sam. Bila sam nadomak ispadanja, ali sada traži objašnjenje. Ima nade za mene, zar ne?

Detaljno mu ispričam sve što se događalo s Dijanom i Amandom, anonimnim porukama, razgovoru s Amandom te naposlijetku poruku na Laninom ogledalu napisanu mojim ružom. Objasnim zašto mislim da je ona kriva, dajući mu valjane argumente. On upija svaku moju riječ i nakon svakih nekoliko trenutaka kimne glavom kao znak da sve shvaća.

„Gledaj, ja sam šokiran jer to nisam očekivao. Lana je prema meni zaista dobra, ali pravila su pravila, dokazi su ovdje, kao i svjedoci, a ja sam primoran nju izbaciti." Protrlja čelo.

„To znači da ako je ona diskvalificirana još netko redovno ispada?" Pitam nesigurno. Kriste, nikad nisam nervozna, nikad nisam toliko u strahu, a gledaj me sada. Ne prepoznajem se. Ovo nisam ja. Čak sam i pomislila da mi je stalo do ovoga, ali to je nemoguće. Malo je stvari do kojih mi je stalo u životu, a ovo ne može biti jedna od tih stvari.

„Da", promrmlja. Divno, sada će reći da i ja ispadam skupa s njom. Gledam kako se mršti i iščekujem kada će mi to reći. Ne shvaćam zašto toliko dulji. „Ali to nećeš biti ti."

Razgoračim oči.

„Ovakav šou zaista nisam očekivao, da ti iskreno kažem. Mislio sam da ću se samo zabavljati, ali nije mi baš najugodnije." Po prvi put čujem kako on govori neke svoje osjećaje. Mislila sam da on toga nema.

„To shvaćam." kratko kažem, a on se nasmiješi.

„Još te stignem izbaciti, oblačiću." Promrmlja namigujući mi. Oblačić?
Koji je to vrag? „Ali mislim da ne bi bilo fer od mene nakon svih urota protiv tebe. Nemam pojma zašto su se sve toliko angažirale da tebe izbace i zašto te smatraju tolikom prijetnjom, ali dobro." Divno za znati da nisam tolika prijetnja i da ću doživjeti drugi krug, ali je upitno za treći.

„Imam muda učiniti ono što one nikada ne bi, a i sama sam ti rekla da ću te osvojiti. Korak po korak. Pitanje je vremena. One to namirišu." Kriste, kako serem.

Nasmije se. „Ti nisi normalna."

„Nisi ni ti, oblačiću." Naglasim zadnju riječ iako ne znam što znači. To je valjda neka od njegovih fora koje samo on shvaća, pa se ni ne želim truditi da ih shvatim.

„Sviđa ti se moj nadimak?" Nasmije se dižući obrvu.

„Kakav je to nadimak?"

„Orginalan." Kratko kaže praveći se važan. Da mi je ući u njegovu glavu barem na jedan dan da se odmorim...„Ti si oblačić zbog svoje kose. Nebo je plavo kao i tvoja kosa, a na nebu su oblaci. Logika."

„Zanimljivo..." Prasnem u smijeh popravljajući svoju punđu na glavi. „Kladim se da su onda ove plavušice tvoja sunašca."

„Možda." Zašto sada vodimo ovaj u potpunosti besmislen razgovor? Nekako sam se upustila jer sam zasad sigurna. Dok pogledom prelazim preko pojave ovog muškarca ispred sebe zapravo shvatim da bih mogla uspjeti. Možda mi pare padnu u ruke same od sebe. U mom životu je sve jedno veliko možda.
„Ovdje si najmlađa, a već si ovdje glavna tema. Moram te što prije izbaciti."

Prikriveno mi prijeti s izbacivanjem jer ne želi otvoreno reći. Kada bi to rekao glasno i jasno, zna da bih ga poklopila nečime.

„Vidjet ćemo."

„Za početak bi bilo najbolje da sada izađeš odavde i pozoveš Lanu." Kaže smijući se. Zakolutam očima i ustanem se. „Što sam rekao za kolutanje očima, oblačiću?"

„Meni nisi ništa rekao", slegnem ramenima. Pravim me malo glupa, samo da ga živciram. „Oblačiću." nadodam.

„Ako te još jednom vidim da to činiš, nalupat ću te po stražnjici, oblačiću." Nadam se da sam krivo čula. Naravno da sam se pravila da sam to krivo čula. Samo neka me pokuša, kunem se da ću mu duplo vratiti. Divim se njegovoj mašti i nadimcima koja smišlja, zaista.

Oblačić...Kriste, ne znam da li sam igdje čula da netko nekoga tako zove...
Umirem od smijeha u sebi dok to izgovaramo...
Nalupat ću ja njega po glavi ako me još jednom tako nazove...

Vratim se do djevojaka koje su veselo cvrkutale, ali ušutjele kada sam došla do njih.

„Ispala si?" Dijana glumi tugu prelazeći pogledom preko mog tijela. Zakolutam očima. Sranje, moram to prestati raditi jer ću zaista dobiti po guzici. Sigurno sam krivo čula. Sto posto.

„Nisam, ne brini." Sjednem do Stele koja me nasmiješeno pogleda i namignem joj. Pogled usmjerim prema Lani koja me čudno pogledava. „Lana, treba te David."

„Zašto?"

Slegnem ramenima.

Uzdahne, pa se ustane popravljajući svoju haljinicu. Kada otiđe u Crvenu sobu, napokon odahnem. Pravda će biti zadovoljena.

„Zašto nju treba?" Amanda cokne jezikom gledajući me svojim plavim očima.

„Učinila je nešto što nije trebala."

„A što to, molim te?"

„Igrala se sa mnom." Teatralno zatrepćem očima diveći se svojim majstorskim komentarima. Trebala bih se baviti dramaturgijom. Rođena sam drama queen.

Amanda se nagne prema meni. „Mala, što si ti umišljaš tko si ti? Tko visoko leti, nisko pada. Ti ćeš samu sebe pokopati."

„Odkad si ti tako puna poslovica? Radije se uhvati manikure i pedikure, a ne kroatistike jer ispadaš još gluplja."

„Smiri se." Dijana joj šapne pružajući mi svoj prezirni pogled. Definitivno sam u ratu sa sestrama.

Amanda me još jednom kratko pogleda i bolesno se nasmije. „Jednog ćeš dana izaći odavde...Nedaj, Bože, da slučajno slomiš nogu ili...da te netko napadne i ubije."

„Prijetiš mi?"

Previše sam ratoborna i ozbiljno ću se dovesti u jebene probleme. Ako se njihova obitelj zaista bavi time čime se bavi, onda mi se ne piše dobro ako joj se još više zamjerim.

„Samo upozoravam."

Odjednom nas prepadne glasan tresak koji dođe iz hodnika. Lupanje potpetica mi odzvanja u ušima dok gledam Lanino ljuto lice kako nam se približava.

„Koja me kučka od vas dvije izdala? Koja?" Zadere se prema Najdićkama koje su samo tupo gledaju. Stela samo šuti i gleda cijelu situaciju. Kriste, ova sezona će biti najgledanija ikad. Nikad prije nije bilo toliko peripetija kao sada. I sada je Lana i javno priznala što je učinila, a meni je preostalo samo da samoj sebi dignem spomenik zbog tolike mogućnosti zaključivanja i opažanja.

„Lana." Amanda ju pogleda dok upozoravajući metci bivaju ispaljeni iz njenih očiju. „Pazi kako mi se obraćaš!"

„Znala sam da vam ne mogu vjerovati! Zbog vas sam sada ispala!"

„Sama si si kriva", Dijana promrmlja. „Mi ti nismo ništa govorile što da učiniš."

Lani se oči zasuze kada pogleda prema meni. „Jesi li sada zadovoljna, Marina?"

„Jesam", promrmljam nasmiješeno. „Ne mogu vjerovati da sam ti ikada vjerovala."

Još je neko izvjesno vrijeme prošlo prije nego što je David ispratio Lanu iz kuće skupa sa svim njenim stvarima. Bila sam zadovoljna učinjenim jer je na kraju pravda bila na mojoj strani i uspjela sam u svom naumu, barem djelomično.

Kasnije je održao predavanje o pravilima i rekao da se ovako što više ne smije događati. Rekao je i da ga ne zanimaju nikakva naša prepiranja jer su to čiste gluposti. Slažem se s njim u jednu ruku, ali u drugu treba neke dovesti u red. Ne kažem da sam ja savršena, ali barem se trudim na normalan način doći do svog cilja.

Poslije je ispala Amanda. Nisam sigurna zbog kojeg razloga, ali vjerujem da je bilo burno pošto je tamo provela dobrih petnaest minuta i izašla je van sva uplakana. Dijana je odmah potrčala za njom, a ja nisam ništa govorila niti komentirala. Jedino mi je bilo drago što nisam ispala danas, a za ostalo ću se potruditi da uspijem.

Subotu sam provela u sobi i nisam nikamo previše izlazila jer sam i dalje bila bolesna. Manuela me predvečer posjetila i donijela mi svježe voće i čaj.

„Spavaš?" Tiho pita stavljajući tacnu na ormarić. Izmigoljim glavu ispod pokrivača i nasmiješim se.

„Ne, samo odmaram."

„Drago mi je da je tvoj plan uspio. Ponosna sam na tebe, znaš?" Pomiluje me po obrazu, pa sjedne na krevet koji lagano zaškripi.
„Loše bih se osjećala da si ispala ni kriva, ni dužna."

I ja bih. Zagrizla sam te novce i ne puštam ih sada. Dobila sam potrebnu motivaciju, ali svejedno u meni postoji strah koji se ne da izbrisati. I dalje znam da Davidu nisam po volji i da samo spletom raznih okolnosti nisam ispala. Povremeno se kolo sreće okreće u moju korist.

„Hvala ti što si mi pomogla", nasmiješim se popravljajući kosu. „Nisam mogla dopustiti da se ona provuče nakon svega što je učinila."

„Uvijek sam za pomoći drugima." Promrmlja ustajući s kreveta. Takva sam i ja. Rođeni sam altruist i to se ne može promijeniti. Tome me baka učila dok sam još bila dijete, ali nije mogla puno utjecati na mene kad je živjela daleko na selu, a ja u gradu i viđala sam ju samo jednom mjesečno. Svejedno je ostavila traga na meni. Da ju barem rak pluća nije uzeo od mene...

Ne razmišljaj o tome. Hajde. Nemoj sada cmoljiti. Duboko udahnem i usmjerim pažnju na Manuelu. „Zovi ako još nešto trebaš. Dobro, dušo?"

„Dobro. Idi se sada odmori. Ne moraš trčati oko nas. Vjerujem da i ove dvije mogu same uzeti piće iz hladnjaka." Zakolutam očima, a ona se glasno nasmije.

Ne kolutaj očima!!

„Jao, kako si slatka!" vrati se nazad do mene i primi me u svoj zagrljaj. „Rijetko da mi netko to kaže."

„Ja sam ozbiljna." Odvojim se od nje, a ona mi namigne.

„Ti isto odmaraj."

Ubrzo je ona otišla, a ja sam se spremila za spavanje u nadi da je ovaj nadolazeći tjedan vrijeme kada ću ja zasjati.

Ne znam kada sam zaspala, ali u glavu mi se uvukla jedna riječ koja mi je neprestano bubnjala u ušima.

„Oblačiću."

„Oblačiću."

„Oblačiću."

***************************