>>...upoznati ćeš nama važne ljude, oni su predstavnici našega društva. Naša reputacija je malo drugačija od onoga što jesmo ustvari, vidjet ćeš na koji način. Nemoj vjerovati u laži. I nemoj nam sjebat' reputaciju.<< Govorio je Damien. Ovo zadnje je bilo zapravo lako moguće. Većinu vremena ga nisam slušala i bila sam ne zainteresirana o informacijama za zabavu.

Prije sat vremena, u rano jutro, me brat probudio da moramo pričati. Još uvijek je pričao...

>> Obući ćeš sve ono što smo kupili i od ranog jutra ćemo te sređivati. Vježbat ćemo hodanje u onim potpeticama i proći kroz neka osnovna pravila ponašanja koje je upravo Damien spomenuo. Mi ćemo ih samo zapravo ponoviti i utvrditi neke činjenice. Kada dođemo na zabavu tamo ću te upućivati o imenima naših prijatelja i o njihovim životima kako bi bila spremna održati bratov ugled.<< nadovezala se Sara.

Toliko sam bila umorna, pospana i dekoncentrirana da sam samo nijemo klimala glavom i pravila se da slušam. Čula sam Saru i stvarno ne znam o kojima je Damien pravilima ponašanja govorio. Sve mi je bilo tako nejasno i bila sam izgubljena. Jedino u što sam bila sigurna je da će se ta „sofisticirana zabava" pretvoriti u „zabavicu ogovaranja i podsmjehivanja 'nižem sloju'". Jedini niži sloj u mojoj glavi bili su baš takvi ljudi. Oni koji puno ogovaraju i podsmjehuju se. Rugaju se jedni drugima i to u istom vremenu kada im se ljubazno smješkaju. Odvratno. Lažna lica, lijepe maske i jedan nož u leđa. Ili eventualno njih pet.

>>Slušaš li ti nas?<<, upitao je Damien. Kimnula sam.

>>Haljina, činjenice, pravila, ugled. Zar si uopće sumnjao da slušam?<<, sarkastično sam upitala. Nije imao pojma koliko je bio zapravo u pravu.

>>Ovo je jako važno, Sheena. Meni, nama. Obećao sam ti da ću te voditi, ali mi obećaj da ćeš nas slušati. Na toj zabavi će također biti i neki opasni ljudi s kojima te ne bismo željeli prerano upoznati. Ipak, nemojmo riskirati.<< kazao je.

>>Obećajem.<< rekla sam sa slikom prekriženih prstiju. Opasni ljudi? Odlično! Bit će to dobar dan za umiranje. Bar ću umrijeti lijepa...

>>Gdje je moja najdraža princeza?<<, začuo se bakin melodičan glas. Okrenula sam se skupa sa Sarom. Baka je stajala na vratima sa iskrenim smiješkom na licu i sa tanjurom punim slasnih, toplih krafni. Osmjehnula sam se baki. Baka je nekada Damiena i mene, kad smo bili mali, znala iznenaditi. Pekla bi nam kolače, krafne, torte. Uvijek je imala domaće namirnice i voljela je raditi. To nije bilo često, ali je bilo dovoljno da bi nam to bio istinski gušt i da bi nas miris ovih krafni podsjetilo na to kako smo imali dobro djetinjstvo. Nismo nikada imali sve, igrali bismo se u blatu i od njega radili ručak. Bili smo sretni i to je ono što nas je vezalo. Zajedničko razumijevanje i sreća. Znali smo se čak i posvađati tko će pojesti koju krafnu, kolač, tko će pomoći baki. Lijepa su to sjećanja...I sigurno nas je baka došla opet iznenaditi i podsjetiti nas na te uspomene.

>>Sara, princezo, hoćeš li probati ove slasne krafne?<<

Ili ne...

Baka je prišla Sari i pružila joj tanjur. Krafne su izgledale slasno, ali sam odjednom izgubila želju za bilo kakvom vrstom hrane. Sara joj je uzvratila osmijeh i ušla s bakom u kuću. Damien i ja smo se pogledali.

>>Jesi ti to vidio?!<<, uzrujano sam upitala.

>>Jesam. Bakina nova miljenica. Neću ništa reć'. Još ću ječmenac dobiti.<< rekao je šaljivo. Znala sam da se ne šali. Nekada sam u pogledu mogla primijetiti da je Sara žena koju voli, međutim da ga je smetalo to što se sve vrti oko nje. Jednostavno osjetilo se u zraku. Sara je bila jako dominantan tip žene. To sam primijetila i jučer budući da je svima drsko odgovarala i tražila „ono što zaslužuje". Vraga je zaslužila s tim stavom.

Nasmiješila sam se i lagano ga udarila šakom u rame. Brat me povukao sebi i čvrsto zagrlio. Duboko je udahnuo i ja sam se opustila.

>>Još uvijek imamo jedan drugoga, zar ne? << kazao je. Prasnula sam u smijeh. Voljela sam svoga brata. Bez obzira što nismo puno vremena provodili zajedno, bez obzira što smo bili dva različita karaktera. Ipak, imali smo krvnu vezu.

>>Idem unutra, hoćeš li i ti ući?<<, upitao me. Nije mi bilo do „obiteljskog druženja".

>>Mislim da ne, proći ću malo prošetati. Lijep je dan.<<, zaključila sam. Damien je kimnuo, prošao pokraj mene i ušao u kuću. Sjetila sam se popisa kojeg sam napravila i možda bih se mogla zaokupiti nečim drugim. Jedan zadatak je već napola obavljen, ali ne mogu zanemariti druge. Ipak sam čvrsto odlučila obaviti sve sa popisa. Ušla sam u kuću i prošla pokraj bake, proždrljive Sare i Damiena. Popela sam se na tavan kada se oglasila vibracija na mome mobitelu. Mahnito sam ga uzela u ruke i osluškujući se ogledala. Ne bi bilo lijepo da me uhvate sa darom Neznanca u ruci. Previše toga bi bilo za objašnjavanje.

XXX: Što radiš, princezo? Jesi li za šetnju?

Ja: Obavljam nešto jako bitno. Nemam vremena za šetnju trenutačno, možda kasnije ako stignem.

XXX: Mogu li ti ikako pomoći?

Možda mi je i mogao pomoći. Ne bi na odmet bilo imati još jedan par spretnih i čvrstih ruku.

Ja: Ovisi. Jesi li spretan sa rukama?

XXX: Zašto? Planiraš li ubiti nekoga?

Ja: Da Neznanče, to je ono što planiram. Ti si mi prva meta.

XXX: Da si sam iskopam grob ili ćeš i to ti obaviti?

Ja: Ponudio si pomoć, zar ne?

XXX: Ha ha ha, vrlo smiješno princezo.

Ja: Nađemo se za 25 minuta kod jezera.

Odgovora nije bilo. Nema veze. Uzela sam bilježnicu i olovku te pošla dolje.

>>Bako, znaš li gdje je moj kovčeg, možda?<<, zatreptala sam okicama.

Baka me pogledala i zamislila se. >>Mislim da je u smočnici, ako ne, pogledaj u spremištu. Negdje sam ga stavila, ali se ne sjećam gdje. Bio je težak, pa sam ga morala maknuti.<<

>>Ma u redu je, samo...trebam ga. Planiram ga dovršiti.<<, kazala sam nasmiješivši se. Okrenula sam se na peti i krenula izaći kad me brat upitao:

>>Treba li ti pomoć?<< Razgročila sam oči sjetivši se Neznanca. Ako brat bude navaljivao nikako se neću moći izvući.

>> Ma ne trebam, budem sama. Ne brini.<< Nervozno sam se oslonila s jedne noge na drugu.

>>U redu. Ako što trebaš, zovi.<< odustao je. Kimnula sam i pošla u smočnicu. Sumnjala sam da je tamo, ali ipak sam odlučila provjeriti. Kada sam prošla pored spremišta i spustila se niz stepenice u podrum koji je zapravo bio smočnica, ugledala sam svoj kovčeg. Bio je isti onakav kakav sam ga ostavila, samo na drugome mjestu. Željela sam ga u potpunosti urediti i ukrasiti u djevojačkom stilu. Našla sam ga prije par godina u šumi, ne sjećam se točno gdje, niti kako. Samo znam da mi je taj starinski kovčeg zapeo za oko i da sam ga poželjela za sebe. U meni se krila mala umjetnica. Obožavala sam crtati. Nikada nisam voljela crtati portrete ili ljude. Čak ni pejzaž. Uvijek sam voljela oslikavati ptice te raznobojno i raznovrsno cvijeće. Pa sam se stoga odlučila da taj kovčeg napravim i uredim u svom stilu i započela ga još prošlo ljeto. Za sada sam popravila metalne dijelove, sastavila lokot i vratila ga skoro pa i u prijašnje stanje, obojala sam cijeli kovčeg u blago prljavu bijelu boju i započela sam sa ljubičastim tonovima. Ljubičasto, ružičasto i bijelo cvijeće bio je moj primarni izbor. Uz to stavila bih malo zelenoga, kao lišća ili zelenog cvijeća te dodala smeđe boje gdje je potrebno ukoliko ima nekakvih grana ili čisto kako bih upotpunila doživljaj. To sam namjeravala učiniti i sa takvim detaljima sam zamislila ovaj kovčeg. Također, voljela sam oslikavati ptice na granama, krovovima kuća ili antenama te na žicama. Najljepši prizor koji sam ikada naslikala i nacrtala bila je istočna tamnoplava ptica na grani sa bijelo-ružičastim cvjetovima. Ptica je izgledala sretno, slobodno i lagano. Slika je odavala opuštenost i na neki način sama po sebi bila je i tema „pozdrav proljeću".

Obožavala sam tu sliku i kod kuće je stajala iznad kreveta kako bih što mirnije zaspala uz nju. Slika je izgledala toliko stvarno da sam ju po noći mogla čuti kako cvrkuće i pjeva.

Primila sam ručku kovčega i lagano ga povukla. Uistinu je bio težak i nisam znala kako da ga zapravo odnesem uz stepenice. Nisam bila sigurna kako je baka uspjela ovoliko težak kovčeg zapravo smjestiti ovdje dolje. Niz stepenice, sama, bez oštećenja. Najednom su se začuli koraci.

>>Seko, trebaš li pomoć?, upitao je Damien.

>>Što se promijenilo, Damiene? Nekoć si bio veliki bahati zaigrani braco, a sada si moj heroj koji mi svako malo uskače u pomoć.<<

Nasmijao se, spustio niz stepenice te stao do mene i primio jednom rukom ručku s desne strane i s drugom ručku s lijeve strane. Lagano ga je podigao i namignuo mi kao da to nije ništa. Nosio ga je kao što sam ja nosila štrucu kruha. Pomalo sam zinula i nasmiješila se. Možda nije bahat i zaigran više, ali je itekako ostao hvalisavac. Krenula sam za njime uza stepenice i kada smo došli ispred kuće spustio ga je na tlo.

>>Bi li ga mogao odnesti do jezera? Voljela bih ga tamo slikati jer mi jezero daje inspiraciju.<< Nije bila neistina. Stvarno sam voljela slikati pored bilo kakve vode. Voda je za mene jednostavno predstavljala čistinu i smirivala me. Kimnuo je te krenuo.

Kada smo došli do jezera Damien me upitao:

>>Kako ćeš me pozvati da dođem?<<, upitao me. Skoro sam se izlanula za mobitel.

>>Viknut ću, ne brini. Ukoliko ne budeš čuo, doći ću po tebe. Nije kao da će ga netko poželjeti uzeti.<< kazala sam ironično.

Ubrzo se okrenuo na peti i otišao. Nedugo zatim vreli dah mi je pomilovao obraze.

>>Dobar dan vam želim, princezo. Kao i uvijek, točno na vrijeme.<<, kazao je Neznanac.

>>Baš tako, moj Neznanče. Vi kao i uvijek kasnite.<<, nasmiješila sam se ugledavši ga. Začuo se cvrkut ptice i ja sam se okrenula na njen zvuk. Nedaleko od nas pjevušila je na grani ista ptica koju sam prije nekoliko godina naslikala.