Nakon duže šetnje,zastao je i oprezno me spustio. Kao da se bojao da,ako me oprezno ne spusti,ću se rasuti u stotine komadića. Na neki način mi je to odgovaralo. Osjećala sam se u potpunosti sigurno.

Okrenula sam se oko sebe shvativši zašto mu je ovo najdraže mjesto. U pozadini je šumio mali potok dok nas je okruživala šuma. Predivna visoka stabla,najljepše cvijeće koje ikada možete zamisliti i životinje. Nisu se bojale. I one su se osjećale sigurno,baš kao i ja.

Malo lane mi je prilazilo. Kleknula sam na koljena kako se ne bi osjećao ugroženo. Kad mi je prišao dovoljno blizu da ga podragam,pružila sam mu ruku da me ponjuši i onda sam polako i spretno prošla rukom kroz krzno po glavi i spustila se sve do njuškice koju sam malo tapnula prstom i onda se polako ustala. Lane je otišlo svojoj majci,a ja sam ga gledala kako odlazi. Divila sam se onime što me okruživalo. 

>>Jesi li shvatila zašto je ovo moje najdraže mjesto?<<,upitao me dubokim glasom neznanac Okrenula sam glavu i pogledala mog neznanca. Bio je naslonjen rukom na stablo i promatrao me. Odmahnula sam glavom i nasmijala sam se.

>>Ja znam samo zašto je ovo, od sada, moje najdraže mjesto. Ti mi pokušaj reći svoj razlog.<<,neprijetno sam se pokušala uozbiljiti,ali mi se krivulja neprestano podizala.Krenula sam lagano hodati između stabala. Sljedio me. 

>>Zato što je prekrasno i nevino...<<,pogledala sam ga i nastavila hodati.

>>...Baš poput tebe...<<,završio je rečenicu,a ja sam zastala. Približavao mi se.Nisam znala što reći. Usta su mi oblikovala malo 'o' i onda se nasmijao. Onako,zadovoljno. Prišao mi je dovoljno blizu i polako pogurao vilicu prema gore kako bi mi zatvorio usta. Pogledala sam ga. Hladne oči sada su djelovale tako toplo. Tako dobroćudno. Skrenula sam pogled na svoje čizme i nastavila sam hodati između stabala. Hladan zrak je prostrujao mojim tijelom. Stisnula sam ruke oko sebe u nadi da ću se zagrijati.

>>Hladno ti je.<<,nije to bilo pitanje,već činjenica. U trenu se našao pored mene i zagrlio me. Bio je tako topao.

>>Malo.<<

>>U ovom dijelu šume zna biti malo hladno...S obzirom da imaš ljetnu robu,trebali bismo ući u kolibu. Topije je.<<

>>Kolibu? Gdje je? Ja ju nigdje ne vidim...<<,upitala sam ga i ogledala se opet oko sebe. Stvarno je nigdje nisam vidjela. Ili samo nisam dovoljno pažljivo gledala.

>>Naprijed. Još malo hoda i uskoro ćeš je moći ugledati.<<,nasmiješio se i polagano potrčao.

>>Tko zadnji magarac.<<,šaljivo me pogurao i opet,malo brže potrčao.

>>Tko prvi,drek mrvi.<<,nastavila sam hodati. Zaustavio se i okrenuo te me pogledao.

>>Ma od kud ti to?<<

>>Upravo sam izmislila.<<,nasmijala sam se i brzo potrčala u nadi da ću ga dostići. I jesam. Bila sam na čelu kada sam vidjela kolibu. Odjednom me udario adrenalin i potrčala sam još brže. Kao i on. Nije me poštedio. Moja pluća su gorjela i noge su me boljele kada sam napokon došla do kolibe. Umorno i zadihano sjela sam na prvu stepenicu na trijemu kolibe. Neznanac je sjeo do mene nimalo umoran.

>> Rekao si da me želiš upoznati...I ja sam također rekla isto...Ali kako ću te upoznati ako ti ne znam ime? Mislim da je to ono prvo na popisu upoznavanja općenito.<<

>>Moje ime nije važno.<<

>>Da,jest. Kako ću te onda zvati?<<

>>Zovi me...Neznanče...<<,nasmijao se i zaigrano me poguruo. 

>>Ali...<<,nevoljno sam se namrštila i prekrižila ruke u ljutnji. Nasmiješio se i podigao na noge.Pružio mi je ruku,a ja sam i dalje ostala sjediti,no sada sam obgrlila koljena.

>>Hajde,već je hladno. Ne želim da se prehladiš.<<,kazao je i ja sam se ponovno namrštila i prihvatila njegovu ruku. Ustala sam i ušla u kolibu. Koliba je bila lijepo namještena.

>>Ovo je tvoje?<<,upitala sam ga okrenuvši se njemu i pokazala na kolibu. Bila je mala i ljupka. Slatka. Lijepo uređena i topla. Sličila je domu.

>>Da.<<,nasmiješio se i potom sjeo na malu fotelju koja se nalazila ispred velikog kamina.

>>Jesi li sve ovo sam uredio?<<,podignula sam upitno jednu obrvu. Pokazala sam kružnim pokretom prsta na kolibu. Nasmiješio se i potom odgovorio:

>>Uz pomoć prijatelja...<<,rekao je i zadržao svoj vječni osmijeh.

>>Lijepa je.<<,kazala sam značajno i sjela pokraj njega na fotelju. Vatra je već bila naložena i lijepo je pucketala. Tišina je bila ugodna. Gledala sam u vatru i smireno disala. 

>>Reci mi nešto o sebi.<<,odjednom je prekinuo tišinu i zatim sam ga pogledala nasmiješevši se.

>>Nema se tu ništa puno za reći,a i vjerujem da većinu i sam znaš...<<,kazala sam.

>>Ja vjerujem da nemam pojma.<<

Duboko sam udahnula.

>>Hm.<<,stala sam razmišljati.

>>Koja ti je najdraža boja?<<

Zagledala sam u njegove oči i odlučila mu iskreno odgovoriti.

>>Hladno plava.<<

Nasmijao se,razmislio na trenutak i potom je kazao.

>>Ispričaj mi ponešto o tvojoj obitelji.<<

O tome se imalo puno pričati. Razmislila sam dobro što bih mu trebala reći. Ili bolje rečeno,što bih mu smjela reći. Potpuni neznanac se raspituje o mojoj obitelji? Zašto?

>>Mi smo zapravo vrlo siromašna obitelj. Majka i otac muče se kako bi prehranili mene i mog starijeg brata Damiena. Svako ljeto nas pošalju našoj baki kako bi cijelo ljeto mogli putovati i zaraditi dovoljno novaca za naše daljnje školovanje. <<,ukratko sam mu ispričala ono najvažnije dok je on kimao glavom. Imao je nekako odsutan pogled,ali sam znala da me sluša.

>>Uum,baka je saznala za mobitel. Ne protivi se mobitelu i neće reći bratu,nadam se.<<,udahnuo je i izdahnuo i pogledao me sumnjičavim pogledom.

>>Sigurno?<<

>>Da,ne trebaš se brinuti.<<,nasmiješila sam se kako bih ga smirila i očito je djelovalo. On i ja smo trebali raspraviti o mnogim važnim stvarima.

>>Zašto sve ovo činiš? Zašto se želiš zbližiti sa mnom? Zašto si mi darovao onaj mobitel i kako si uopće znao da nemam mobitel?<<,upitala sam ga u potpunosti zbunjena. Postavila sam mu nekolicinu pitanja koje su me mučile u vezi njega. Imala sam ih još jako puno i bila sam sve zbunjenija što sam više razmišljala. Trebala sam odgovore. I zahtjevala sam ih. Morao mi je objasniti o čemu se ovdje radi. No ipak mislim da sam trebala biti strpljivija i da nisam trebala tako naglo postaviti toliko pitanja,ali nema veze,već bi bilo vrijeme da to raščistimo.

>>Moja obitelj i ja nedavno smo se preselili ovamo. Prošle godine točnije.<<,nasmiješio se i potom kazao.

>>Sviđaš mi se i želim se zbližiti s tobom.<<,slegnuo je ramenima. Krivulja mu se lagano podigla u prelijepi smiješak i oči su mu zasjajile na trenutak. Ili mi se samo učinilo. Pognula sam glavu te je onda trenutak kasnije vratila na vatru. Osjetila sam pogled na sebi.

Dobila sam svoje odgovore,ali sam se osjećala kao da mi nije ni odgovorio. I dalje sam bila u zbrci.

>>Tvoja obitelj su isto što i ti,zar ne?<<

>>O čemu pričaš?<<

>>Vukovi. Vidjela sam te. I sigurna sam da si to bio ti. Kako to radiš? Kako se pretvaraš u vuka?<<,sada su slijedila ključna pitanja. Bilo mu je malo neugodno te se promeškoljio sjedeći.

>>Da, i moja obitelj isto je što i ja...Mi smo vukodlaci. Pretvaramo se nagonski. Ili jednostavno zazovemo vuka u sebi. Nije teško za napraviti,ali je teško za shvatiti.<<,rekao je i pogledao me u oči.

Zagledala sam se u prste,pa opet u vatru. Djelovala je umirujuće na mene. Osjetila sam opet onaj vjetar. Bilo mi je opet hladno. 

>>Ti si se htjela vidjeti sa mnom,sjećaš se?<<,stavio je ruku na moju vilicu i polako pomaknuo glavu kako bih ga pogledala u oči. Smijao se očima. Vidjela sam to. Bio je zadovoljan.

>>Znam da.<<,uzvratila sam mu osmijeh.

>>Bojiš li se?<<,upitao me.

>>Nimalo.<<,sigurno sam rekla.

Nasmijao se i potom mi pogledao u usne. Pomaknuo je ruku koju je malo duže zadržao nego što je trebao.

>>Trebala bi krenuti,tvoji će posumljati...<<,kazao mi je. Namrštila sam se. Bio je u pravu. Već smo se dugo zadržali ne računajući put koji smo prevalili. Trebam krenuti kući.

>>U pravu si,ali ja o tebi nisam saznala gotovo ništa...Ovo zbilja moramo ponoviti...<<

>>I hoćemo,a sada,krenimo...<<,podigao se na noge i jednu ruku mi je stavio ispod oba koljena,a drugu je držao ispod mojih leđa. Polako me podigao u naručje.

>>Zašto me nosiš? Mogu i sama hodati...<<,krenuo je prema izlazu kolibe. Nekako je uspio otvoriti vrata i zatvoriti ih. Spustio se niz stepenice,a ja sam na svakoj stepenici se malo prodrmala.

>>Ovako ćemo biti brži,a i uostalom,sigurnije je...<<

>>Sigurnije?<<,upitala sam ga već kada smo se malo udaljili od kolibe.

>>Da.<<

>>U kojem smislu?<<

>>Neću se morati brinuti hoćeš li se ozlijediti....<<,nasmiješio se,ali je nekako i dalje zadržao ozbiljno lice. Naslonila sam se na njegova prsa i slušala otkucaje srca, i pratila njegovo disanje. Disao je brzo kako se i kretao. Ubrzavao je i svaki put je bio sve spretniji. Poznao je svaki kutak ove šume i bio je siguran u sebe. Mirisala sam njegov privlačan miris,pokušala ga što više upiti i što bolje zapamtiti. Njegova adamova jabučica pomicala bi se svakim njegovim gutljajem sline. Svako malo bi me pogledavao. Bilo je očito da zurim u njega,ali si nisam mogla pomoći. Bio je tako neodoljiv i privlačan...

>>Nije li nepristojno buljiti?<<,nasmiješio i se i spretno preskočio hrpu granja koje je bilo ispunjeno trnjem.

>>Ne mogu si pomoći kada je uz mene netko tako zgodan...<<,objasnila sam mu i nasmiješila se. Odmahnuo je glavom u nevjerici i počeo se smijati.

>>Ubrzo ćemo doći.<<,svakim korakom je ubrzavao.

>>U redu.<<,rekla sam potiho i natrag se naslonila na njegova prsa. Ubrzo me lagano upozorio prstom.

>>Spustiti ću te sada. Stigli smo.<<,pokazao je glavom kimnuvši prema kući. Opet me spustio sigurno i polako, i kada su moje noge dotakle tlo pogledala sam ga.

>>Hvala ti. Ovaj dan sa tobom je zbilja bio krasan.<<

>>Ne trebaš se zahvaljivati.<<,nasmiješila sam se i okrenula se kako bih otišla i onda me neznanac opet zazvao.

>>Princezo?<<

>>Da,neznanče?<<,okrenula sam se i pogledala u njegovo nasmiješeno lice.

>>Ovo ćemo ponoviti.<<,uzvratila sam mu osmijeh,i kimnula te kazala:

>>Naravno.<<

Okrenula sam se kako bih pošla prema kući,no onda sam se još jednom okrenula. Nije ga više bilo. Nasmiješila sam se i odmahnula glavom. Koji zgodan neznanac,pomislila sam. 

Evo još jednog nastavka...Da,ja po cijele dane u zadnje vrijeme pišem nastavke...Mama je ljuta,ali ja sam ovako i onako bolesna pa nemam što za raditi ne računajući učenje. Kada dođe do učenja i buljenje u zid je čak zabavnije. No sve u svemu,zadovoljna sam što sam objavila još jedan nastavak Wild girl već sljedeći dan,nakon prošlog...Osjećam se sjajno...Također,Žana me motivirala da napišem ovaj nastavak,ali i sa broj čitatelja i vota...Ovdje mi ide čak i bolje nego na Vražja kći sa brojem vote-a,tako da...Svi koji su glasali,također bi trebali biti ponosni jer su me motivirali i oni na taj način. Asve u svemu,nisam ni puno razmišljala i ,da, nastavak je malo kraći,ali nema veze...Nadam se da vam se sviđa i nastavite čitati priču...<3 :) 

Love ya...