Ona ima toliko ljubavi u sebi, ali joj je teško da pusti nekog u svoj život.
Toliko je povrijedjena, da se sakrila u svoje čelične oklope. Sama i svoja, a ipak željna ljubavi.
Srca zaključanog, a punog ljubavi.

Povrijeđenost joj je bila usađena u kosti prvo od roditelja pa od njega samog,zatavrala se u sebe za sve druge nije dopustala da neko novi joj priđe.

Znala sam ja da se mnogi pitaju šta je samnom,zašto sam takva? Zašto više ne želim da pustim nekog blizu sebe?A nisu znali da kad bi se neko približio meni odmah bi dobila neku empatiju prema njemu svakoga sam upoređivala sa njim napustiće me i on tako da sam stekla to zvanje hladne I nedostupne djevojke koja je postala preko noći koja je bila I jeste i sad djevojčica u duši samo sa paravanom za druge a ne i za sebe.

Da li su oni znali kako srce može da boli kad si u jednom danu bio srećan kao niko I uništen do te mjere da više nema povratka. Nisu oni znali ništa jer da jesu ne bi postavljali bespotrebna pitanja,koja su joj kidala dušu i srce koje je već uništeno.Imala sam podršku samo dvije osobe moje bake I drugarice koja je samnom uz svu moju tugu i bol koju sam prolazila..I sada dok se sjećam svega šta je bilo mislila sam da je trebao zbog posla da ide negdje jer to mi je spomenuo jednom,ali ipak nije tetka mu je bila bolesna i da mora da je vodi na liječenje u drugu državu i da on mora da ide sa njom.Tad sam se još više slomila jer sam znala koliko je voli i mislila sam da ću poći sa njim ali ipak ne nisam otišla. Došlo mi bilo je da vrištim iz sveg glasa sam i ja bolesna al od bolesti zvane ljubav.Isla bih sa njim pratila njega samo da je jednom spomenuo da pođem sa njim.Nisam ga shvatala šta se desilo pa ne želi da krenem sa njim,znao je da bi ga pratila pa čak i na sami mjesec kad bi rekao da ide.Ipak nisam mu toliko bitna čim ne želi da idem sa njim.Samo znam da je rekao ne znam kad ću se vratiti ne mogu da ti tražim da me čekas,ali jedno znaj volim te i voljeću te uvijek,još uvijek mi nekad te njegove riječi odzvanjaju u glavi.Gdje li si sad šta se desilo sa tvojom tetkom da li je dobro pitam se to u zadnje vrijeme iako ne bih trebala otišao si šta sad imam da se podsjećam toga?

Trebale su mi godine da prodju da bih ja prihvatila da je otišao bez mene i da se nije vratio.Čekala sam da se vrati ili da se javi ali ne ni jedno od toga se nije desilo.Bila sam uništena i pshički i fizički da nisam znala nekad kako se zovem ni ništa.Prvih dana sam prolila more suza da sam se pitala odakle mi više,pa se sjetim koliko sam ga voljela nije ni čudo što samo plačem.Posle sam to sve u sebi skrivala pretvarala se da ne vide svi kako i dalje boli..Boljelo je,i dan danas boli ali mnogo manje jer srce je valjda otupjelo na bol pa ne reaguje više.Nije ga prestala voljeti,samo je prestala pokazivati.

On je bio zgodani mali vrag sa svojih 24 godine,koji je imao crnu kosu i crne oci koje su se nekad presijavale u kafenim tonovima I davale neku određenu mističnost ali nisi mogao znati dok se ne zagledaš u njh koja je tačno boja.Osmjeh mu je stalno zračio licem to je bio njegov zaštitni znak jer bez njega nije nigdje išao.A one rupice nas obrazima kad se nasmije su još više privlačile ženske poglede.Pamtim svaki dio njegovog lica jer sam ga obožavala.Kupio me svojim osmjehom i očima koje su pričale umjesto njega kad bi bili zajedno.

Specifično je bilo naše upoznavanje,upoznale su nas njegova tetka i moja baka.Kad sam ga upoznala prvo sam vidjela njegove oči i osmjeh koji obara sa nogu pa tek kasnije obratila pažnju na gradju koja je bila isto kao njegove oči i osmjeh savršen.Imao je široka mišićava ramena i svaka pločica oslikana na njegovom tijelu se vidjela jer je trenirao,a ja uvijek obožavala mišićave momke i široka ramena.Da li je ostao takav ili se promenio ne znam ali znam dok je bio tu bio je najljepši momak koga su moje oči vidjele i upoznale ne to zato što je on bio moj nego je imao nešto specifično u pogledu kad te pogleda kao da može da pročita tvoje misli.

Naše dane smo provodili uglavnom zajedno ja sam mogla da radimod kuće pa sam imala više slobodnog vremena a on uvijek pronalazio način da bude samnom iako je radio i imao posla previše oko svojih klubova.Kada je otišao nastavili su raditi ti klubovi ali se pričalo da su prodati nekim drugim vlasnicima iako se nije znalo ko su.Nisam se raspitivala previše,jer je boljeo kao sam vrag da nisu više njegovi pa tako nisam ni odlazila tamo.

Ja sam uvijek bila sanjar veliki i kao mala kad me baka odgajala a i sad se nastavilo,dok je on bio realista i usmjeravao me ponekad, a sad sam i sanjar i realista.On je tačno znao kad šta i kako treba dok sam ja gledala sve to htjela drugačije da uradim.Sve mi je to posle njega bilo novo,kao da sam morala nanovo da učim da živim bez njega jer mi smo se dopunjavali bili smo poput puzli gdje jedno stane drugo nastavi da dopunja.Tako smo znali da nas nikad ništa neće poljuljati jer smo imali povjerenje koje se gradilo svakog dana.

Bio je on škrt na riječima,ali na djelima jee uvijek bio ispred mene.Ja sam njemu riječima govorila da ga volim dok je on djelima pokazivao više .Te noći kad mi je rekao da odlazi bio je drugi put da mi kaže da me voli..

I tako dok ja sad razmišljam ,da mogu da imam bilo koga, svakoga,
ali postoji samo on.
Jedini koga volim, koji je u mislima, kome se uvijek vraćam u mislima.
Uvijek je tu i kada nije.
Sa njim sam i kada je daleko, negdje, možda s nekim drugim, sa nekom drugom.
Drugi mogu da budu bilo šta, bilo kakvi, ljepši, bolji, ali njega volim.
To me guši, ubija, steže, ali ne mogu da pobjegnem od svega, od njega, od sebe od svojih osjećenja za koja sam mislila da su prošla..

Pitam se da li će ikad proći?