Umoran si
pa sklapaš oči
u san iz kojeg nema povratka,
dok vrhovima prstiju
grabiš sve što je ostalo od dunjaluka,
a mene dozivaš,
kroz jecaj,
koji u mojoj glavi
odzvanja kao glasna muzika,
vučeš me
poput magneta
u svoje odaje beskraja,
dok se niz moje obraze
slijevaju vodopadi,
koji režu kožu moju,
kao noževi,
tek naoštreni,
a moje usne napuštaju urlici
koje čujemo samo
ti i ja,
dok oni poput gromova
odjekuju nad nama,
gubiš se i treperiš
poput plamena,
dok ti se duša raspada,
ajde reci mi zašto
sreću tražiš u beskraju
iz kojeg nema povratka?