Sakrij me u džep
svog starog kaputa,
ispod kojeg su se
vrzmali moji prsti,
i pripijalo tijelo
u jednoj od onih
sibirskih noći
kad si me grlio
pokušavajući
spaliti sve
ogavne stvari
što mi dušu trovaše.
Skrij me u
ćošak svoje
prohladne sobe
u kojoj smo
provodili
decenije
istraživajući
opseg naših umova,
razglabajući
od sutona do
sumraka.
Ali ni u jednom
trenutku me
ne spominji,
onda kad
te uhvate
dok me tražiš
u svakom
kutku sobe,
pitajući se
gdje sam sad odlutala,
ne spominji
da ti moj
osmijeh odzvanja u
ušima niti
da me vidiš
u njenim očima,
ćuti,
odupri se.
Sakrij me
ispod jorgovana
ulicu niže,
tačno tamo
gdje smo
se po prvi put
izjadali jedno drugom,
tačno tamo gdje smo
si krali prve poljupce,
a naposljetku smo
si ukrali duše.
I barem jednom
kad budeš prolazio
istom tom ulicom
zastani,
pruži ruke,
dodirni me
skrivenu tu negdje
među sjenama.
Sakrij me u svim tim
stvarima i mjestima,
jer ja tebe već odavno jesam.
Sakrij me,
da bi me možda
opet pronašao.