prestani,
molim te,

ne želim više
viđati zvijezde u po' bijela dana,
ne želim šarati nebesa bojama tvoga irisa, ne želim letjeti visinama
ako ću već sutra pasti,
postati izgubljena,

prestani,

daj mi sve ili ništa,
ne želim nešto
tek tako da mi se nađe
kad nikog nema da mi
da sve,

nisam ti ja za
danas "hej",
sutra "ne znam te",

nisam ja za te tvoje igrice,
za te osmijehe
koje mi poklanjaš
svakog dana,
očima mi govoreći
sve što sam umislila,

prestani,

nisam ti ja za
danas "imam djevojku"
i sutra "hej, zašto si ljuta",
sa blesavim osmijehom na usnama,
osmijehom koji me ljuti do tog ludila
da ti ga poželim zauvijek skinuti
sa usana,

prestani,
mrzim te,
volim te, ipak sam to izrekla

prestani,
ne gledaj me
tako kako oduvijek želim biti
gledana,
ako nisi u stanju da
prihvatiš moja ludila,
dječja uvjerenja,

prestani
da me gledaš tako,
prestani da me gledaš
pogledom u kojem su
skrivena sva jutra i noći,
sve i jedan zalazak i izlazak Sunca,

prestani,
da si proklet
ili ne,
neka si voljen
na hiljadu načina,
ili možda već jesi,
ali nisi svjestan toga,

prestani da me
gledaš praznim očima (u kojima ja zamišljam ljubav, iako je nema),
prestani da me gledaš tim očima,
jer
vjerojatno
nikad nećeš biti u stanju
da me gledaš sa ljubavlju
u njima,

ja tebe gledam
onako kako treba biti gledan
samo onaj koji voli,
a ne onaj koji igra
bez prestanka.

Ja te gledam očima
ispunjenim
ljubavlju anđela,
eto tako ja gledam tebe
jednog đavola.

[This one is the most personal yet.]