plešeš obasjana mjesečinom,
smeđe kovrče rasplamsale se u vazduhu, lebde,
oči si fokusirala na mjesec daleko iznad tvojih dometa, 
želiš da poletiš,

a ja ti kažem "ajde da ukrademo krila pticama", smiješ se na moje
riječi, ljubiš mi dlanove, vrtiš se oko mene, 

"pa da poletimo", dovršavaš moje riječi, svoje usne premještaš na moje obraze, vrhovima prstiju ispreplićeš moje uvojke, te nastavljaš da igraš obasjana mjesečinom,

promatram te,
divim se tvojim neočekivanim pokretima,
smiješim se, pitajući se čime sam te zaslužio i odgovor nikako da mi dopliva u glavu,

"zašto ne možemo biti kao drugi ljudi? ", naglo se okrećeš prema meni, prestaješ da igraš,

nasmiješ se, te mi prstima dotakneš obraze, 

" vjerojatno jer u dubini sebe znamo da ne želimo da budemo kao svi drugi", teško izgovaraš riječi,

kao da se bojiš da ne dijelim tvoje mišljenje,

ali nemaš razloga za strah,
jer ni ja ne želim da budemo kao drugi ljudi,

"ljepše je ovako", izustim tiho,  "mnogo ljepše."

nisam mogao ni da se snađem kada su tvoje ruke obuhvatile moje,

a kada su tvoje usne pronašle put do mojih po prvi put, imao sam osjećaj kao da su se planete sudarile, kao da su se zvijezde obrušile,

imao sam osjećaj kao da će ovo da traje nešto duže, mnogo duže.