Duša mi je oguljena,
jalova i siromašna,
otuđena za vijekove
vijekova jer se
jednom davno
vrzmala među
prstima
čovjeka,
čiji su dlanovi
bili ponor grijeha i
nemira.
A moje ruke bijaše
mirna luka,
vječito sklonište
od svih ratova koji se
vodiše u njegovim mislima.
Njegove ruke bijaše
otuđenost i smiraj
u isti vakat,
a duša mu bijaše
orušena građevina
u koju ušetaše moje
nevine oči
i u prvi mah ugledaše
sunce u krajnjim
zidinama
ruševine te.
Vidješe svjetlost
kako prodire kroz
već odavno dimom
obojene prozore,
u kutu im se učini
spokojno derište,
al to bijaše samo vrag
koji poprima sve oblike.
Ljubih ga kao čovjeka
sa dva lica,
živog mrtvaca,
lutalicu i pjesnika.
Zavolih sve
gorko
i bijedno u njemu,
i dan i noć i
njegovu sjenu,
zavolih i proljeće
i jesen
i ljeto
i zimu,
zavolih ga čak
i više nego sebe samu,
a on se te noći
s subote na
nedjelju stopi s
zvijezdama i
preda dušu vragu.
A ja ostah u tišini
da ga čekam,
kao posljednji bijednik
dok prašina i dim
prozore moje
u njegove boje
boje.