ti koji si

govorio
da prezireš
kišu,
a plesao si
sa mnom
svaki put kada
bih te povukla ispod
otvorenog neba,
dopuštajući
kiši
da sapere
sve naše nemire,

ti,
koji si prezirao
poklone,
datume
i rođendane,

ti koji si
govorio da vrijeme
ne postoji
svaki put
kada bi me
čekao koji minut
duže,
poklanjajući mi
sitni poljubac u čelo,

ti koji
nisi shvatao
zašto je
ljudima potreban
ugovor za ljubav,
ti koji si smatrao
da čovjek kao čovjek
ne treba da pripada nikome
do li samom sebi,

ti
koji si vjerovao
u Boga,
ali ne i u religiju,
ti koji si vjerovao
u prošli život
i život poslije smrti,

koji si
mi išao u susret
sa osmijehom,

koji si mi
pokazao
smisao života
a samo si
me držao
u svome
zagrljaju,
ne puštajući
dok
drhtaj ne prestane,

ti koji se
nisi bojao moga
ludila,
već si ga
ljubio,
grlio,
privlačio
uz sebe,
ne želeći
da ono
jednog dana nestane,
jer si vjerovao
da ću tada nestati i ja,

ti koji si
mi pokazao
zvijezde
u po bijela dana,
crtao mi
svaki put
kada ne bih razumijela,
šarao
mi po dlanovima
pisao poeziju
na usnama,
vratu,
obrazima,

ti koji si
me volio,
ne tražeći
ništa zauzvrat

ti si dobio
ono što niko
prije tebe
nije,

vječno mjesto
u srcu mome
i jedno iskreno
volim te
koje će živjeti
dok živim i ja.