Uboga vještice,
govoriš sebi,
zašto se bojiš svega,
ko ti je utjerao strah u kosti
i osiromašio te za deset života,
čije ruke su ti
sreću hlapljivo
zgrabile
i posijale je negdje u
besmislu,
da vječito poput Gilgameša za
njom tragaš.
Bojiš se ljubavi,
vezivanja,
ljudi, a najviše sebe same
i onog što bi mogla da učiniš.
Zašto smisao tražiš u besmislu,
i zašto bježiš galopnim koracima
od svakog ko je spreman
da ti pokaže
kako si stvorena za velike stvari,
zašto očajavaš
u četiri zida
svoje proklete sobe
i moliš Boga da neko ostane,
kad prva praviš
korak unazad,
dok tvoj lik potpuno ne isčezne.
Probudi se,
dok imaš šta punuditi,
dok ti duša nije
postala izlizani đon
cipela davno u kut spakovanih,
ali nikad bačenih.
Dok ti u očima
još uvijek plamen gori,
ne dopusti strahovima da ga
u prah pretvore.
Uboga vještice,
govoriš sebi,
strahovi su samo zastrašujuća iluzija koju stvaramo,
ali možemo ljepše snove da sanjamo.
Samo pusti,
dušu da vihori,
zaključaj strahove i
dopusti ljubavi da te vodi.
I ne bježi od onog za čime goriš,
i ne posustaj od onog što voliš,
jer život nije strah i vječita trka s
besmislom,
tako samo preživljavaš,
tako ne živiš, mila.
Pusti sve što ti snove krati
i nauči da spoznaš ljepote života,
otkini lance i prepusti se životu,
živi jer u tome je sva
besmislena smisao
života ovoga.

- razgovor sa sobom.