kratka priča kao i stotine drugih.

volim inspirirati ljude. volim kada se ljudi zbog mojih riječi osjećaju dobro.
stvar stoji ovako, ja nisam uvijek bila najbolja osoba. zbog drugih ljudi sam se osjećala loše i drugi ljudi zbog mene su se osjećali loše.
демон.
posvetila sam se sebi, zavoljela sam sebe, barem donekle. prepustila sam se umjetnosti, tako da tempere mi teku venama, a ispod jezika leže mi nevidljivom tintom ispisane poeme. više ne sviram, to proganja moje prste, pomisao na gitaru ili klavir natjera mi kralježnicu da se naježi kao u mačke.
ali kao što rekoh, važno mi je da se drugi osjećaju dobro. moja ljubav bi bila sretna, nadam se, da njegovu najdražu pjesmu naučim svirati na gitari. uostalom, on bio bi sretan i da samo sjedimo na zrinjevcu, ali želim da mu bude toplo oko srca.
volim, volim, volim pisati. tu mi srce leži i najbolje riječi teku tokom noći kada mi tijelo leži. sanjam o tome kako riječima slomiti ću granice, pobjeći iz kaveza koji drži moju kreativnost.

ljubim jako lako, od toga mi stare rane i stare ljubavi...
djevojke koje slomile su mi srce koliko su me voljele i momci koji su mi slomili srce zato što me nisu voljeli.
volim voljeti, ovdje kraj save, tu nema za mene granica i nema za mene laži. nitko ne može mi ništa, čak ni bogovi naših predaka, nit bog mojih praočeva ne mogu me zadržati, zato ni ne trude se.
volim onako kako valja voljeti, prepuštam se tom oceanu osjećaja i slušam ga... slušam kako šapuće mi na uho... voli se.

я люблю тебя