kratka priča... ponovno...

što mi govori moj krvotok?
moj krvotok pun je svakojakih gluposti i šarenila...
da pojasnim to bolje, na način na koji svatko razumije i na koji mi je lakše...
ja sam iz zagreba. ovdje živim i dišem, tu se krećem i veselim.
ali moji su iz bosne. moj tata trčao je po livada brezika kao dijete, a moja mama vucarala je kofere s igračkama do stanice kod plehana. mamino korijenje vuče se iz njemačke, blijede, pjegave kože.
znam sva obiteljska groblja od dervente do doboja do sarajeva i bosanskog broda.
a moji omiljeni bratići biciklima se vozikaju ulicama beograda.
jučer nam je razrednica, profesorica hrvatskog, rekla da je književnost uvijek nacionalna. s time se podrazumijeva da je moj rad hrvatski... ali ja to ne mogu prihvatiti, to nisam ja, ja ne mogu reći da sam to ja.
ja sam jugoslavenka srcem, ono što je ostalo od jugoslavije su djeca koja se međusobno vole i koja su toliko mješana lozom.
ne mogu reći da sam samo hrvatica jer samo hrvatska djeca nekad se rugaju mom naglasku, pogotovo ova zagrebačka koja nisu svjesna da pričam ispravnije od njih. iskrivili su nam zajednički jezik i onda mi se izrugali.
sve sam, sve sam, ja i moj balkanski krvotok.

književnost je "nacionalna", ali ja sam internacionalna. nabijte se na vašu ograničavajuću laž, ja biram tko sam.