priča

odgojila me sava.
svako dijete odkuda sam ja čudnovato sanja. druga majka nam je save, njena voda daleko iznad naših glava ona grije nam ruke i puni nam pluća.
nas odgojila je sava, mi smo djeca koja kraj nje su trčali i svaki dan gledali koliko raste, koliko pada... zima donosila je hladnoću, koja skrila bi nam savu i pokrila snijegom njene nasipe kojima spuštali bismo se zabundani.
bojali smo se save, što nam buja iznad glave. jesenske kiše hranile su nam majku, to će svatko od nas reći. ono što ne želimo priznati je da ju mi hranimo, plačući nad njenim tokom.
hladna nam je majka, u nju se ne ulazi i u nju se ne dira. ona uzela je u zagrljaj samo najtužniju djecu i odnijela ih u daljine. odgojila nas sava, tako bliska tako hladna, njen pogled kroz naše šume prati me.