"Oprostite šta vas prekidam ali možda bi bilo bolje da prijeđemo u moju kancelariju. Tako ćete imati mir." Odjednom se pojavi neki lik. Prepostavljam da je to Marko.

"Želim da ga vidim." Promrmlja Tea kroz suze.

"Vidjet ćeš ga ali moraju ga prebaciti. To zna nekad potrajati." Objašnjava joj i ona se nevoljna složi da krenemo prema njegovoj kancelariji.

"Lukas?" Odjednom digne glavu s mojih prsa i sjeti se.

"Lukas je dobro."

"Gdje je on?"

"S mojoj sestrom u kući, ništa ne brini."Vrati glavu na moje rame.

Polako se dignemo te krenemo prema ordinaciji. Tea je cijelo prilijepljena za mene i tako hodamo. Imam više osjećaj kao da ju više ja pokrećem nego šta ona hoda. Čvrsto ju držim jer se bojim da se ne sruši. Ne izgleda nimalo dobro i to mi se nimalo ne sviđa.

"Ostavit ću vas same." Kaže onaj lik kad se nađemo u kancelariji te ode.

Smjestim Teu na onaj trosjed i ona se prigrli uz mene. Tu i tamo ispusti koji jecaj. Prigrlim ju još više uz sebe davajući joj znak da sam tu, da sam uz nju i da nigdje ne idem. Ne progovoram ništa jer vjerojatno šta god da kažem ništa ne bi pomoglo. Znam da joj je teško zato ju pustim da ispusti da se isplače, bit će joj lakše kad izbaci sve iz sebe. Na kraju krajeva i meni bi bilo teško da je Lana u takvoj situaciji. Njoj je brat sve. Bio je tu kad sam ju ja ostavio. Polako ju dragam po kosi i osjećam da se opušta. Vjerojatno je već sva iscrpljenja. Ni u snu nisam mogao pomisliti da se o ovome radi kad je otišla. Nadam se da će sve dobro da se završi. Ne želim da ju vidim tužnu jer sam onda i ja tužan. Želim da uvijek bude sretna i uvijek nosi osmijeh na licu.

"Možeš da ga vidiš." Odjednom upada Marko sa sestrom i Tea odmah u tren oka skače sa mene.

"Moraš samo ovo da obučeš." Daje joj ono zelenu uniformu

"Polako." Govorim joj dok joj pomažem da obuće.

"Još nešto?" Upita ga.

"Imaš deset minuta. Sestra će te odvesti." Kaže joj i ona odmah krene sa sestrom.

"Konačno da i tebe upoznam. Marko." Kaže kad mi pruži ruku.

"Diego i hvala ti." Prihvatim ruku.

"Nemaš na čemu da se zahvaljuješ."

"A sad ozbiljno dok nje nema. Kakva je situacija? Kakve su mu šanse?" Nisam htio ništa pred njom da ispitujem.

"Iskreno nisam baš optimističan. Stanje je jako loše. Veće su šanse da neće izvući nego da će se izvući."

"Bez uvrede ali želim drugo mišljenje. Hoću najbolje doktore na svijetu i želim njihovo mišljenje."

"Bolnica neće odobriti taj budžet. Ovako smo slabi sa novcima. Postoji jedan poznati doktor koji riješava ovakve slučajeve i puno teže od ovoga. Problem je šta je on u Americi i masno naplaćuje." Novac je najmanji problem za mene. Ma okrenuo bi svijet naglavačke ako je to potrebno da ona bude sretna.

"Ja ću da financiram sve. Ne pitam za cijenu." Umalo mu oči ne ispadnu kad ovo kažem.

"Znaš Miloš te i nije baš volio. A sad mu spašavaš život."

"Svjestan sam toga. On je htio samo najbolje za svoju sestru, a ja to nisam bio. S druge strane koji bi brat htio da mu sestra završi sa mafijašem? Potpuno ga razumijem. Na kraju dana jedino mi je bitno da su Tea i Lukas sretni. Učiniti ću šta god treba da tako bude i neću da pitam za cijenu."

"Razgovarat ću sa doktorom pa ćemo vidjeti kako dalje. Ti ćeš morati da potpišeš neke papire." Objasni mi Marko.

"Štagod je potrebno." Nadam se da će se Miloš uspjeti izvući, ne želim da Tea opet prolazi kroz isto kao šta je prolazila kad sam ja lažirao svoju smrt.

"Ne znam kako da ti se zahvalim." Još uvijek ne može da vjeruje šta sam rekao.

"Ja sam taj koji mora biti zahvalan vama. Bili ste tu uz Teu i Lukasa kad ja nisam, a trebao sam. Pogotovo uz Teu kad je bila trudna. Ne postoje riječi zahvale. Bit ću vam dužnik do kraja života." Nikad neću moći dozvoljno da im se zahvalim šta su bili uz Tea kad sam ja trebao biti, a nisam.

"Najvažnije je da se sve dobro završilo. Drago mi je šta si živ ali nemoj da ih povrijediš. Nakon svega kroz šta je prošla zaslužila je da bude sretna." Kaže mi ono čega sam i sam svjestan. Potrudit ću se da ona uvijek bude sretna. Jedino to je bitno.

"Neću." Uvjeravam i sebe i njega.

"Hajde idemo da Tee trebat ćete sada." Kaže te izađemo iz ordinacije i povede nas prema vani.

Čim me ugleda zaleti se u moj zagrljaj. Mislim da me sad grli više nego od kad se znamo. Samo ju čvrsto zagrlim i poljubim u kosu. Bitno je samo da je ona dobro. Ostalo ćemo lako da riješimo.

"Izgleda loše." Promrmlja tiho.

"Bit će dobro." Uvjeravam sebe i nju.

"Tea pričao sam sa Diegom i on je za to da dovedemo onog poznatog doktora iz Amerike kojeg nam je Marin predložio. On je puno bolji i utjecajniji. Riješio je puno teže slučajeve. Šta ti misliš o tome?"

"Am.. moram da razmislim." Promrmlja tiho.

"O čemu dovraga tu imaš da razmišljaš?!! Radi o životu tvog brata!!" Ovo me naljuti toliko da se brecnem na nju iako smo u bolnici. Šta tu ima razmišljati?

"Marko dovedi doktore šta je prije moguće. A ti i ja ćemo o ovome razgovorati kod kuće." Obratim se Marku ignorirajući Tein pogled.

"Kako misliš kod kuće? Ja ne idem odavde. Neću da ostavim brata." Prekriži ruke preko prsa i pogleda me prkosno. Jel stvarno misli da će ovo upaliti kod mene? Pa barem me ona poznaje.

"Ne izgledaš nimalo dobro. Kao šta si i iscrpljena. Tako da ideš kući da odspavaš i sutra ćemo opet doći." Polako joj objasnim.

"Neću." Naravno da mi se odmah suprotstavi.

"Tea ne pokušavaj. Stavit ću te na leđa i odnijeti kući. Znaš dobro da hoću." Zaprijetim joj, ma podignem prst da budem uvjerljiviji.

"Dobro!! Čisto da znaš mrzim te." Kaže ljuto.

"Aha. Probaj to reći da ti povjerujem u te riječi." Podrugnem se.

"Kreni." Naredim joj i nevoljno krenem ispred mene dok ja idem za njom. Ma odljutit će se ona dok dođemo kući.

...

"Šta ću reći ako se Lukas probudi i vidi me u ovom stanju?" Gundža od kad smo izašli iz bolnice.

"Neće te vidjeti." Kažem sigurno.

"Kako znaš?" Pogleda me zbunjeno.

"Zato što ne idemo u kuću." Objasnim joj.

"Nego? Možemo u moj stan." Predloži pošto ne želi da ju Lukas vidi u ovakvom stanju. I sama je uvijek govorila da nikad nije dopustila da ju on vidi tužnu koliko god ona bila slomljena. Divim joj se na tome šta je ostala jaka i nije dozvolila da se slomi pred Lukasom.

"Idemo u naš stan."

"Naš stan?" Zbunjeno me pogleda.

"U onaj stan u kojem je sve počelo. U kojem smo se viđali i živjeli zajedno." Bacim pogled na nju i vidim kako sam ju zatekao ovime. Iako se malo nasmiješi jer se vjerojatno prisjeća svih uspomena iz tog stana. Prokletih dobrih uspomena. Tamo je sve započelo između nas. Nisam ni sumnjao šta nas sve čeka kad smo išta započeli. Ne kajem se ni malo i apsolutno bi sve ponovio da znam šta me sve čeka. Na kraju se iz svega toga izrodio Lukas. Plod naše ljubavi. Iako ga nismo planirali drago mi je šta se desio.

"Nismo živjeli zajedno." Kaže nakon nekog vremena.

"Aha, samo smo stalno bili u njemu. ZAJEDNO." Napomenem i ovo zajedno istaknem.

"Šuti i vozi. Nerviraš me." Kaže iznervirano. Pa bolje iznervirano nego da je tužna i plače. Barem malo sam joj maknuo misli s toga.

...

"I dalje je isti." Promrmljam kad uđemo u stan. Ništa se nije promijenilo od zadnjeg puta.

"Prošlo je dosta vremena." Kaže kad se smjesti pored mene.

"Žao mi je zbog onoga danas." Vidi se da mu je žao.

"Nije da nisam zaslužila." Svjesna sam koliko sam teška u zadnje vrijeme. Bilo je pitanje kad će se izderati na mene.

"Nisi, malo sam pretjerao. Pukao sam. Kad si nestala poludio sam, mislio sam da je zbog mene."  Prizna ono šta sam i sama znala. Ipak mi je drago da se zabrinuo.

"Ovaj stan budi lijepe uspomene." Gledam okolo i niti jedan detalj nije promijenjen. Sve je ostalo isto, onako kako ga se sjećam od zadnjeg puta.

"Nisam htio ništa da mijenjam. Sve sam ostavio isto. Podsjećalo me je na tebe. Iako nisam dolazio godinama."

"Šta ćemo dalje?" Upitam jer ja nemam pojma.

"Prvo je najvažnije da se tvoj brat oporavi za ostalo ćemo se pobrinuti u hodu." Nasmiješi mi se onako neodoljivo kako samo on zna.

"Misliš da ćemo biti dobro?" Upitam ga skeptično.

"Naravno, samo nam je potrebno vrijeme. Svjestan sam da još nije to to, ali na dobrom smo putu zar ne?" Upitno me pogleda.

"Jesmo." Priznam.

"Onda ćeš dozvoliti da se pobrinem da tvoj brat dobije najbolje doktore?" Naravno da Diego odmah iskrosti situaciju. Samo duboko udahnem i izdahnem

"Diego.." Započnem ali me on odmah prekine.

"Radi se o životu tvog brata. Novci su najmanji problem. Shvati to kao alimentaciju." Predloži mi.

"Mi nismo u braku." Istaknem.

"Koliko toga je Miloš učinio za tebe i Lukasa? Bio je tu kad sam ja trebao biti, a nisam. Nikad neće moći dovoljno da mu se zahvalim zbog svega šta je učinio zbog vas. Zato dozvolim bar na ovaj način nekako da se iskupim." Znam i sama koliko se dan danas kaje šta je otišao i ostavio sve ovo iza sebe. Zato sve ovo i radi. Hoće da se iskupi. A i sam je svjestan je Miloš zauzeo njegovo mjesto kad je on otišao. Bio ju uvijek tu uz nas. Najviše zbog toga osjeća da mu je dužan.

"Dobro." Popustim jer vidim da u ovoj bitki neću pobijediti.

"Idemo da napravimo večeru i da jedemo. I nema nemam apetita makar te morao ja hraniti." Kaže i ostavi me samu da ni ne stignem da se pobunim. Kakav je luđak znam da bi to stvarno i napravio.

...

"Diego?" Pozovem ga tijekom večere.

"Reci?" Pogleda me upitno.

"Jel te mogu nešto zamoliti?" Jedva nekako prevalim preko usta. Malo mi je neugodno da ga to tražim.

"Prvo da čujem šta pa ću onda moći da ti kažem." Pozorno me pogleda.

"Možeš li večeras da spavaš samnom?"

"Mogu naravno." Odmah kao iz topa odgovori.

"Hvala ti."

"Čega se bojiš?" Naravno da je shvatio da nešto nije u redu. Pogotovo kad ga ja ovako nešto tražim.

"Košmari." Priznam.

"Kakvi košmari? Zbog čega?" Zbunjen je.

"Nakon tebe sam znala da imam košmare. Naravno kako sam tad bila trudna nisam smjela da pijem nikakve tablete."

"Bojiš se da će ti se vratiti?" Upita me.

"Da." Pogotovo sam u ovoj situaciji. Imam osjećaj kao da ponovno sve prolazim kao s Diegom.

"Ja ću da spavam s tobom i nećeš imati nikakve košmare. Nikakve tablete ti neće biti potrebne. Prebrodit ćemo ovo zajedno." Kaže sigurno i osjetim neko olakšanje. Drago mi je šta je tu uz mene. Ne znam kako bi sve ovo mogla bez njega.

Jeste me zaboravili?
Bez brige tu sam
Imala sam privatnih problema pa zbog toga nije bilo nastavaka ovako dugo.
Nadam se da ste mi svi dobro
Uživajte u vikendu pred nama
Jeste očekivali sve ovo? Pomirenje na pomolu?
Uživajte u nastavku
Cathy 💞