Bude me zrake sunce te nevoljno otvorim oči i ugledam jako dobro poznate smeđe oči kako me gledaju dok se on smiješi.

"Šta me tako gledaš?"

"Gledam te kako si lijepa dok spavaš." Odgovori mi i ostavi me i šoku. Nježno spusti svoje usne na moje.

"A ne, ne. Nećeš se samo tako izvući. Sve me boli zbog tebe." Požalim se.

"Pa nisi se nešto jučer žalila." Podrugne se.

"Nisam mogla kad kad si nabio svoj jezik u mene." Uzvratim mu, a on se glasno nasmije.

"Znači ništa od seksa za dobro jutro?" Upita me i napravi tužnu facu.

"Diego!!!" Viknem na njega dok se on opet glasno nasmije. Živcira me sa svojom smijehom.

"Dobro, idem da ti napravim kavu." Kaže te me poljubi na blic i ode, a sad se ja nasmiješim. Nevoljko ustanem i odem da se otuširam.

...

"Gotova?" Upita me nakon šta se obučem i dođem do njega.

"Da."

"Zvao je Marko dok si se tuširala."

"I?" Pogledam ga sa iščekivanjem i on se samo nasmiješi. Znači dobro je.

"Miloš se probudio." Čim to kaže odmah mu skočim u zagrljaj da me je jedva uhvatio.

"Polakše malo." Nasmijano kaže.

"Jel još šta rekao?"

"Rade pretrage ali vjerujem da će sve biti dobro. "

"Kad idemo?" Upitam sva uzbuđena.

"Čim pojedemo."

"Al..." Pokušavam se pobuniti ali me on odmah presječe.

"Tea." Pogleda me onim svojim pogledom i podigne prst kao da kori malo dijete.

"Doručak je najbitniji obrok, misli na svoje zdravlje. Prvo ćemo pojest doručak nakon toga idemo u bolnici. Miloš neće nigdje pobjeći."

"Možemo doručak pojest nakon bolnici." Predložim ali znam da ništa od toga.

"Ne, ne može." Odrešit je.

"Uf dobro." Krenem prema stolu gdje me već čeka kava i doručak.

...

Nakon šta me je Diego natjerao da pojedem doručak uputili smo se konačno prema bolnici. Jedva sam se namjestila udobnu u autu jer me sve bolilo, naravno da se Diego cijelo vrijeme smiješkao jer je znao da je on tome krivac, a ja sam ga samo ubijala pogledom.

Jedva čekam da vidim Miloša i da ga zagrlim. Konačno sve sjeda na svoje mjesto. Nadam se da će se nalazi pokazati dobrim i bez ikakvih posljedica. Da će oporavak kratko trajati pa da konačno možemo svi da se opustimo i uživamo.

Nakon petnaestak minuta stižemo prema bolnicu te me Diego uzima za ruku i vodi prema unutra. Ne mogu da dočekam da vidim Miloša.

"Dobar dan, Miloš Knežević." Upita Diego sestru na recepciju.

"Sedmi kat, soba 228." Kaže nam te se mi odmah uputimo prema liftu.

Imala sam osjećaj da nikad sporije lift nije došao, niti vozio. Izađemo iz lifta te ugledamo Marka ispred sobe.

"Rade neke pretrage tako da ne možete još unutra." Kaže čim nas ugleda.

"Ali dobro je?" Upitam skeptično.

"Za sad se čini sve u redu, još uvijek te se sjeća." Našali se Marko.

"Jako smiješno." Pogledam ga prekorno i taman kad mi krene da odgovori izađe doktor iz Miloševe sobe.

"Kako je?" Odmah upitam.

"Moramo obaviti još neke detaljnije pretrage da bi znali ali za sad ove pretrage šta smo radili su dali dobar rezultat. Za sada ne vidimo da su ostale kakve posljedice ali to vam ne mogu potvrditi sa sigurnošću dok ne dobijem sve rezultate."

"Mogu li da ga vidim?"

"Naravno, ali ne dugo. Treba se odmoriti nakon čega ćemo nastaviti sa daljnjim pretragama." Kaže i ostavi nas.

"Idi ti, ja te ovdje čekam." Kaže mi Diego čim doktor ode.

"Ali.." Pokušam se pobuniti jer sam htjela da i on ide samnom i da upozna mog brata. 

"Tea brat ti se tek probudio, bit će prilike da se upoznamo. Ali ne mislim da je sad pravi trenutak. Zar si zaboravila da on jako dobro zna tko sam ja? Misliš da bi bio oduševljen da me vidi nakon šta se probudio iz kome?" Namrštim se ali na moju žalost znam da je u pravu.

"Dobro." Složim se iako mi ne paše.

"Ajde idi kod brata, ja tek čekam ovdje." Kaže i poljubi me u čelo te uđem kod brata u sobu.

Čim ga ugledam osjetim veliko olakšanje. Kao da su mi skinuli sav teret sa leđa. Odmah mu potrčim u zagrljaj i zagrlim ga snažno.

"Malo lakše. Nisi valjda mislila da si me se riješila?" Ne bi Miloš bio Miloš da nešto ne kaže.

"Budalo." Kažem kad se odmakne i sjednem na stolicu pored njegovog kreveta.

"Kako se osjećaš?"

"Kao da je tenk prešao preko mene." Iskreno kaže.

"Glavno da si se probudio." Ovo je bio jako težak period za mene, sreća pa je Diego bio tu za mene.

"Gdje je Diego?" Upita me i malo je reći da sam ostala zatečenim ovim pitanjem.

"Diego?" Upitam zbunjeno.

"Znam da je on doveo sve ove doktore, ponašaju se prema meni kao da sam neki kralj. I ti i ja znamo da ti nemaš toliko novaca da ih dovedeš, a bolnica nema šanse da bi odobrila ovaj trošak. I tko nam još ostaje?" Naravno da je Miloš sve odmah shvatio.

"Diego ih je doveo." Priznam.

"Taj čovjek je možda mafijaš ali on te jako voli." Kaže mi iskreno.

"Volim i ja njega, ne znam kako bi ovo preživjela bez njega." Budem iskrena.

"Zajedno ste." Zaključi.

"Jesmo." Priznam.

"Drago mi je zbog vas, ali molim te se pazi. Ne želim da se nešto desi Lukasu i tebi." Upozori me.

"Stavio mi je objezbjeđenje koje ne vidim." Nije da mi se to baš sviđa ali šta da radim. Znam da nema šanse da oko toga popusti.

"Dobro je napravio ali želim da ga upoznam. Ne kao odvjetnik već kao brat njegove djevojke i majke njegovog djeteta." Pa bit će to zanimljiv susret to je sigurno.

"Hoćeš, nije želio danas jer nije bio siguran kako ćeš reagirati da ga vidiš. Htio je dati vremena tebi i meni."

"Ne odobravam ga ali ako si ti sretna i ja sam. Uostalom znam da će te on čuvati. Na kraju krajeva doveo je najbolje doktore za tvog brata koji su skupi ko sam vrag. Da mu nije stalo do tebe ne bi ga bilo briga."Vau, ostanem iznenađena njegovim riječima. Nikad nisam mislila da će on prihvatiti Diegu. Pogotovo kad zna čime se bavi.

"Možda je mafijaš ali prema meni i Lukasu je divan." Moram da ga obranim.

"To je sve šta trebam da znam, ostalo me ne zanima."

"Idem sad jer je doktor rekao da ne ostajem dugo, doći ću sutra."

"Naspavaj se jer izgledaš kao govno."

"Hej!!" Pobunim se i sjetim se noćas. Da samo znaš zašto tako izgledam. Poljubim ga u obraz i izađem iz sobe.

"Idemo?" Upitam Diegu koji je tipkao po mobitelu i tek tada je digao pogled. Čim me je ugledao odmah mi je podario svoj osmijeh.

"Naravno." Kaže te nas povede prema izlazu.

"Kako je?" Upita me dok izlazimo i idemo prema auto.

"Čim može mene sprdati dobro." Nasmiješi se.

"Vidiš da sve polako sjeda na svoje mjesto."

"Hvala ti na svemu."  Ne znam šta bi bez njega.

"Ne zahvaljuj mi, meni je važno da si ti sretna."  Kaže mi kad dođemo do auta. Stavim jednu ruku na njegovu glavu te ga poljubim sa puno želje i strasti.

"Vidim nije ti dosta bilo noćas." Prokomentira čim se odvojimo.

"Stvarno znaš upropastiti trenutak." Promrmljam, a on se nasmiješi kao krivac. Bilo bi čudno da nije nešto prokomentirao u svom stilu.

"Znaš me, ajde ulazi." Kaže mi te uđe u auto, a za njim i ja.

"Gdje želiš da idemo?" Upita me čim se uključi u promet.

"Trebamo da pričamo." Čim to kažem odmah prebaci pogled na mene te ga vrati natrag na cestu.

"O čemu?" Upita sav zbunjen.

"O mnogo toga." Dosta toga se desilo u zadnje vrijeme, mislim da je vrijeme da sve karte stavimo na stol. Moramo vidjeti šta i kako dalje.

"Dobro, vozim nas u onda u stan." Kaže i odmah stisne po gasu.

Mislim da nikad prije nismo došli. Diego je stisnuo po gasu tako da smo se u rekordnom vremenu našli ispred zgrade.

"Onda o čemu želiš da pričaš?" Upita me čim uđemo u stan. Ma ni vrata još nisam uspjela da zatvorim.

"Želim da se vratimo u normalu." Kažem kad krenem prema dnevnom boravku, a on ide zamnom.

"Da se vratimo u normalu? Ne pratim te."  Zbuni se.

"Miloš je dobro, vjerujem da će sve dobro biti i da će takvi i nalaza biti." Mislim da polako sve sjeda na svoje mjesto.

"Dobro?" Kaže više kao pitanje.

"Zahvalna sam tvojoj sestri šta je čuvala Lukasa ali mislim da je vrijeme da se vratimo starom životu. Da se vratimo svakodnevnim obavezama i poslu. Ti si također zanemario svoj posao zbog mene." Diego uopće nije išao na posao već je prebacio na nekog drugog sve obaveze. Stalno je bio uz mene na čemu sam mu mnogo zahvalna. Ne znam kako bi ovaj period preživjela bez njega.

"Ako je to ono šta želiš slažem se. Osim sa jednim. Ne možemo se vratiti starom životu. Nas dvoje smo zajedno prema tome ne dolazi u obzir da živimo da dvije relacije. Neću biti ni dečko, a još manje otac na posjete." Kaže jasno i glasno da oko toga nema rasprave.

"Želiš da živimo zajedno?" Upitam ga iznenađeno. Ma šokirao me ovime.

"Kakvo je to pitanje? Naravno da želim. Ti ne želiš?" Uvrijedi se.

"Nisam razmišljala o tome." Priznam.

"Porodice žive zajedno na jednoj adresi." Natukne mi.

"Prepostavljam da bi živjeli u kući."

"Tako je, ako ti se ne sviđa možemo da uzmemo neku drugu." Kaže mi jednostvo.

"Mogu je preurediti?" Upitam ga da vidim koliko je ozbiljan.

"Kako god ti želiš. Samo mi ostavi moju radnu sobu i teretanu. Sa ostalim radi štagod želim." Odmah mi odgovori.

"Onda može." Složim se.

"Pristaješ?" Upita me još jedanput.

"Pristajem." Kažem i dođe do mene te me uhvati i zavrti.

"Kad ćete se preseliti?" Upita me kad me spusti.

"Ne znam Diego, moram stvari da spremim, ne znam ni šta ću sa stanom. Ima toliko toga za srediti prije nego li se preselimo." Nisam imala baš ovo u planu. Uhvatio me je nespremnu.

"Možemo angažirati ekipu ne želim da se mučiš pakovanjem. A šta se tiče stana, šta se mene tiče možeš ga prodati ili iznajmiti."

"Vidjet ću, hoćeš me odvesti do posla?"

"Sad?" Začuđeno zapita.

"Da, sad. Rekla sam ti da se želim vratiti normalu." Podsjetim ga.

"Nisam baš mislio istog trena, imao sam druge planove." Nasmiješi mi se. Znam ja jako dobro koje je planove on imao.

"E pa imaj plan da odeš i vidiš šta ti se deševa sa firmom." Kažem mu ali njemu se nimalo ne svidi ta ideja.

"Dobro, čekaj me da se presvučem." Kaže mi kad me poljubi na blic i ode da se presvuče.

...

"Zaboravila sam kako izgledaš u košulji." Podrugnem se kad ga ugledam u košulji i odjelu. Izgleda sam poslovan i to jebozvan.

"Mogla bi se malo prisjetiti. Štoviše mogla bi me koji put posjetiti, znaš da sam volio tvoja neočekivana dolaska." Nasmiješi mi se perverzno. Misli na dolaske koje je uključivao seks.

"Sve bonuse si trenutno istrošio." Podrugnem se.

"Lako ja zaradim nove." Nasmiješi mi se.

"Teško." Podrgune se.

"Jao kad se samo sjetim one uniforme medicinske sestre. Trebala bi ponoviti takve posjete." Mislim da sam na ove njegove riječi pocrvenila kao paprika. Bilo bi čudno da se Diego toga ne sjeća. Jao kad se samo sjetim toga, tada smo još bili u kres šemi. Nisam tada ni mogla zamisliti da ćemo sada biti tu gdje jesmo.

"Jel Lukas ide normalno u vrtić?" Odlučim da promjenim temu šta njega nasmiješi.

"Naravno, vodi ga moja sestra svaki dan. Mislio sam da bi htjela da ide normalno bez obzira na situacija." Ako ništa drugo barem se za to pobrinuo.

"Ja ću danas otići po njega."

"Dobro, nazovi me pa ćemo zajedno otići." Kaže kad stane ispred restorana.

"Diego dosta si odsustovso sa posla kao i ja. Riješi šta moraš, a ja ću malo prošetati. Godit će mi."

"Ali n.." Krene odmah da se pobuni ali ga odmah prekinem.

"Uostalom moram s Lukasom da razgovaram o preseljenu."

"Onda može. Ako šta trebaš dečki su tu." Naravno da čim ovo spomenem odmah se složi.

"E da." Sjetim se kad krenem izaći.

"Šta?" Pogleda me zbunjeno.

"Može li netko otići kupiti neke poklone za Lukasa." Ja nikako neću da stignem.

"Naravno, za šta?" Upita me zbunjeno.

"Bila sam navodno na putu Diego, očekuje poklone. Također i za tebe vrijedi isto."

"Sredit ću to. Pokloni će vas čekati u stanu. Ako šta trebaš zovi." Kaže mi te ga poljubim i izađem iz auto dok on odmah krene dalje.

Nastavak je trebao ići za vikend ali kako nas je jedna princeza odlučila iznenaditi svojim dolaskom ranije slavili smo. 👶🏻
Kako god okreneš Diego uvijek ispadne kriv
Razgovor sestre i brate je prošao dobro. A Diego nam zna svaki trenutka upropastiti. Ali ajde, vratila mu je Tea drugim planovima.
Pišite kako vam se sviđa i šta očekujete dalje? Od sad idu češće nastavci. Jel vrijeme da privodimo priču kraju? 🤔
Cathy 🥰