"Ne izgledaš dobro." Govori mi Denis dok ulazi u moj ured.

"Nisam dobro." Priznam.

"Znaš alkohol ti neće pomoći koji god problem da je." Govori dok se smješta na stolicu preko puta mene.

"Znam."

"Ali i dalje piješ." Istakne.

"Pomaže da zaboravim pa makar i na trenutak."

"Želiš li razgovarati o tome?"

"I ne baš."

"Ima veze s Teom zar ne?"

"Nikad je nisam prebolio. Zavaravao sam sebe godinama da jesam ali nisam. Nisam htio sebi to da priznam."

"Nastavila je dalje?"

"Nije."

"Imam sina i propustio sam sve što nisam smio." Nikad to sebi neću moći oprostiti.

"Nisi znao."

"Mogao sam da sam htio ali u tom trenutku samo sam htio da bude sigurna."

"To je bio jedini način." Kaže ono čega sam i sam svjestan.

"Povrijedio sam ju, jako. Mislim da mi više nikad neće vjerovati. Nisam siguran da će ikad postojati ikakva mala šansa za nas."

"Lukas je nešto što će vas vezati za cijeli život. Viđat ćeš ga, šta znači da ćeš morat i nju da viđaš."

"Ali ona ne želi ništa samnom." Priznam poraženo.

"Onda se potrudi da želi. Povrijedio si i naravno da se boji. Trgni je malo, stjeraj u kut da se probudi. Riješi to na svoj način kako ti najbolje znaš i radiš. Lukas zaslužuje oba roditelja, da budete jedna divna porodica." Kaže te me ostavi samog u svojim mislima.

...

Nakon onoga Diega nisam viđala danima. Nisam htjela da ga zovem jer na kraju krajeve kad će htjeti doći će da vidi Lukasa. To mu ne uskraćujem. Naravno da je Lukas imao sto pitanja o tati. Dijete se naviklo na njega i onda on odjednom prestaje da dolazi. Ja moram da smišljam sto razloga zašto ga nema. Nekako sam se ovoga najviše bojala. Da će samo nestati bez ijedne riječi. Samo nisam očekivala da će se to sad desiti.

U međuvremenu Karla i Stefan su postali roditelje jednog predivnog dječaka. Karla bi danas trebala izaći iz bolnice tako da joj pripremamo doček. Ne znam uopće dal da očekujem Diegu? Isplati li se uopće nadati da će se udostoji pojaviti?

Lukas i Elena su se igrali i trčkarali dok smo mi pripremali balone i ostalo. Mislim da je Karla je jedva dočekala da rodi jer ju je ova trudnoća iscrpila puno više nego kad je bila trudna sa Elenom. Mislim da trenutno nema ponosnije i sretnije osobe od Stefana.

"Tata!!" Odjednon poviče Lukas i cimne me. Dignem glavu i ugledam Lukasa u Diegovom naručju kako se grle. Očito se sjetio da ima sina.

"Gdje si bio?" Upita ga Lukas dok je u njegovom naručju, a pogledom traži mene.

"Imao sam nekoga posla ali sad sam tu." Samo preokrenem očima i nastavim dalje da dovršavam hranu sa Sarom.

"Ipak je došao."  Trkne me Sara.

"Očiti se sjetio nakon petnaest dana da ima dijete." Podrugnem se.

"Nemoj tako, možda je imao razlog."

"Pa idući put kad nestane on će smišljati i objašnjavati Lukasu zašto ga nema."

"Ide prema nama."

"Zdravo djevojke." Diego se ubrzo pojavi kod nas i pozdravi nas.

"Kako si Diego?" Upita ga Sara dok ga ja ignoriram.

"Ma nije li to moja mala Sara. Dođi da te zagrlim." Diego Saru nije vidio od kad je nestao.

"Narasla si mala ali i dalje si kao pingvin." Ne bi Diego bio Diego da joj nešto kaže.

"Jel da? Ja joj to govorim cijelo vrijeme ali mi ne vjeruje." Pojavi se od nekud Luka.

"Mi imamo štikle koje nas produže, a šta vi imate?" Upita ih Sara obojicu. Diego samo digne ruke kao da se brani.

"Ne vrijedi se nervirati zbog nebitnih ljudi." Kažem namjerno Sari, a Diego mi samo uputi neki čudan pogled koji ne mogu da pročitam.

"Imaš pravo, ipak su oni samo nebitni." Diego izmjeni neke znakove sa Lukom koje ni sama ne shvatim. Očito ga Luka shvati jer samo klimne glavom.

"Sara dođi malo trebam pomoć oko balona."

"Nisi na redu." Uzvrati mu.

"Onda se potrudi da budem." Kaže joj kad joj se unese u facu.

"Teško." Odgovori mu i u tom trenu se Sara nađe na Lukinim leđima.

"Budalo jedna istog treba da si me spustio dolje!!" Govori mu sva bijesna dok ga lupa po leđima.

"Teško." Uzvrati sad on njoj i izađe s njom iz kuhinje.

...

"Znaš čega sam se sjetio?" Upita me odjednom dok ja slažem mini sendviče na tacnu i ne doživljavam ga.

"Sara i Luka me podsjećaju na nas dvoje. Ovakvi smo i mi bili. Ja sam isto tebe često morao ovako nositi." Diego je tako mene odnio kad se Elena rodila. Tad sam bila ljuta na njega jer je bio otišao bez riječi i nije se javio.

"Imaš pravo, bili." Istaknem.

"Ljuta si jer me nije bilo." Zaključi.

"Ljuta sam jer sam ja svaki dan morala smišljati laži Lukasu zašto te nema. Znaš dijete se naviklo na tebe, a ti si odjednom prestao dolaziti."

"Nigdje nisam otišao. Bio sam cijelo vrijeme tu. Mogla si me nazvati i došao bi. Imaš moj broj. Uostalom davao sam ti vremena i prostora." Objasni mi.

"Davao si mi vremana i prostora?" Podrugnem se.

"Da, znaš uvijek kad započnem neku temu ti promijeniš tu temu, pobjegneš ili se povučeš. Mislio sam da me ne želiš vidjeti." Pa ne mogu reći da to nije istina.

"Lukas je i tvoje dijete. Možeš uvijek doći da ga vidiš. To ti neću uskraćivati."

"Ali ćeš mi zato sebe uskraćivati."

"Zar ćemo opet o tome?"

"Imaš pravo nećemo."

"Ovo malo strpljena sam izgubio. Dosta mi je više slušanja uvijek istih priča. Treba ti vremana? Dao sam ti. Trebalo ti je prostora? I to sam ti dao. Ne znam šta da više napravim da nas pomaknem s mrtve točne. Ali pogodi šta? Sad je meni dosta!!" Vikne da se cimnem. Šta je sad odjednom njemu?

"Tebi je dosta? Tebi?!" Podrugnem se.

"Odustajem. Mislio sam da smo mogli imati porodicu ali očito ti još uvijek živiš u prošlosti. Samo zapamti jednu stvar, porodicu možeš imati samnom i samo samnom. Neka ti ne pada neka druga ideja na glavu. Svaki tvoj pokušaj dečka će završiti kao hrana za ribe tako da ni ne pokušavaj. A mene ćeš gledat sa raznim djevojkama. Vrlo rado ću ih šetati pred tobom i pokazati šta propuštaš." Ne mogu dokučiti njegu facu jel njega ovo zabavlja, ljuti ili ozbiljan?

"Ucjenjuješ me?"

"Ne, ja ne ucjenjujem. Govorim ti kako stvari stoje." Odakle sad ovo? Dobro ako želi ovako da se igramo meni paše. Znam i ja igrati tu igru.

"Dobro. Od sad kad god hoćeš vidjeti Lukasa najavi se. Lukasa ćeš preuzimati od Tonija i njemu ga vraćati." Mogu i ja da zahladim odnose. Znam ja jako dobro koja je njegova slaba točka.

"Kakva vražji Toni?!!" Drekne se.

"Tako kako sam rekla. Ja ne moram uopće da te gledam, a na kraju ni ne želim. Sve šta mi želiš reći možeš njemu reći, a on će mi prenijeti. Ili pošalji puruku." Kažem mrtva ozbiljna dok on bijesni i traži trunku šale na mom licu. Znam i ja da igram njegovu igru, samo po svojim pravilima.

"Ti stv.." Krene nešto reći ali zastane kad uđe Sara.

"Oprosti šta prekidam ali Tea Marko te zove već deseti put. Možda je nešto hitno." Govori mi Sara dok mi daje mobitel.

"Hej Marko kako si?" Javim se i pokušavam zvučati sretno iako bi se najrađe rasplakala.

"Gdje ti je mobitel? Zovem te već sat vremena."

"Nisam bila uz njega. Kod Karla i Stefana sam." Govorim dok vidim kako Diego i Sara izlaze iz kuhinje i ostavljaju me samu. Hvala Bogu, ne mogu normalno ni da razmišljam pored njega.

"Možda bi bilo dobro da sjedneš." Odmah se namrštim čim ovo kaže.

"Šta se desilo?" Upitam već uspaničeno.

"Jel sjediš?" Sjednem na prvu stolicu.

"Da."

"Nemoj početi paničariti i šiziti." Upozori me.

"Samo reci." Iznervirano kažem. Ne može da bude ništa dobro.

"Miloš je završio u bolnici. U kritičnom je stanju. Bilo bi dobro da dođeš."

"Ka-ko?" Promucam dok mi suze nadviru.

"Ispred suda se desila pucnjava, ozlijeđen je."

"Dolazim za deset minuta." Kažem i prekinem. Zatvorim oči i suze kliznu niz moje obraze.

Šta sada? Kako dalje? Mislim Tea, misli. Lukas, da. Moram prvo s njim da pričam. Ne, prvo moram da se sredim, ne želim da me takvu vidi. Imam osjećaj kao da mi se upravo cijeli svijet srušio. Ne mogu ni sebi doći, sva se još tresem od šoku. Ne mogu sada još i brata da izgubim. On je jedino šta imam pored Lukasa. Bio je tu uz mene kad mi je bilo najteže. Ne bi mogla podnijeti da sad još i njega izgubim. Smislim plan da ostavim Lukasa kod Diege i ja odem u bolnicu. Iako je Diego kreten on mi je trenutno jedina i najbrža opcija. Na kraju krajeve ipak mu je on otac. Ja sad nemam snage još i s njim da se svađam. Trenutno samo želim otići kod Miloša i čuti kako će sve biti u redu. Kada misliš da ne može gore to gore se desi.

"Jesi dobro?" Upita me Sara koja uđe.

"Bit ću, možeš dovesti Lukasa."

"Naravno."

Sara ode po Lukasa dok ja obrišem one suze i sredim se. Ne želim da me Lukas takvu vidi. Samo da Miloš bude dobro i preživi. Sve ostalo je sad nebitno.

"Mama." Odmah se zatrči prema meni.

"Dođi." Smjestim ga na stol tako da je u ravnini samnom.

"Mama mora da ide jer ima neki važan sastanak. Ti ćeš ostati s tatom i slušat ćeš ga. Može?"

"Kad ćeš se vlatit?" Upita me Lukas tužno.

"Ubrzo. Ti ćeš do tada slušati tatu i spavati kod njega. Jesmo se dogovorili?" Samo klimne glavom i zagrli me. Moja utjeha.

"Ajde odi se igrati sa Elenom." On otrči, a Sara i ja ostanemo same.

"Sigurna si dobro?" Samo klimnem glavu. Nisam dobro, slomljena sam.

"Molim te reci Diegu da će Lukas spavati kod njega."

"Zašto mu ti kažeš?" Upita me zbunjeno.

"Stvarno nemam snage sad za njega. Moram da idem."

"Budem mu ja rekla bez brige. Ako trebaš nešto zovi." Zagrli me.

"Hoću, hvala ti." Lažno joj se nasmiješi i izađe  kroz dvorište neprimjetno da nikoga ne sretnem. Nemam sad volje za nikakva ispitivanja. Sad mi je samo važno da Miloš bude dobro. Ne bi mogla podnijeti da i njega izgubim.

...

"Sara gdje je Tea?" Upitam ju pošto ju nisam vidio od našeg razgovora. A prošlo je već par sati od tada.

"Otišla je." Kako molim?

"Gdje je otišla? Upitam zbunjeno.

"Ne znam. Rekla mi je da ti kažem da Lukas danas spava kod tebe i otišla. Nije izgledala nimalo dobro." Kaže i ostavi me u šoku. Nije valjda zbog mene otišla? Zbog onoga šta sam rekao. Htio sam ju malo pogurati da se trgne. Nisam htio da ode. Bravo Diego, ovako samo ti možeš zajebati. Pokušam ju nazvati na mobitel ali naravno da mi prekine poziv.

"Sve u redu?" Upita me Stefan kad uđemo u njegov ured.

"Ne znam." Priznam poraženo dok nam on toči viski.

"Šta je bilo?" Upita dok mi daje času sa viskijem.

"Tea je otišla." Kažem i popijem viski na ekst kao i on.

"Šta si sad napravio?" Pogleda me oprezno.

"Zašto misliš da sam ja kriv?" Stefan me samo pogleda pogledom ti to ozbiljno?

"Zato što te znam." Naravno da me zna i da je u pravu.

"Dobro jesam. Malo sam pretjerao. Htio sam da ju trgnem, odakle sam znao da će otići?"

"Dobro, nećemo dizati preveliku paniku. Niti ikome govoriti. Ti pošalji svoje dečke da je traže, ja ću isto svoje. Priček ćemo malo, a zatim vidjeti šta dalje. I nikome ni riječi, Karli pogotovo." Hvala Bogu pa barem on razmišlja razumno i šta dalje. Moja je briga je prevelika da bilo šta razmišljam. Imam osjećaj kao da se nešto loše dogodilo ali ne želim o tome ni pomišljati.

"Hvala ti brate."

"Bit će sve u redu, naći ćemo je." Kaže mi kad zove svoje momke. Odlučim i ja da nazovem svoje da krenu u potragu. Samo da je ona dobro.

Jeste očekivali ovakav rasplet? Diegu je dosta, a Tea je sad na rubu da izgubi brata.
Jel Diego malo pretjerao? Koju stranu vi držite?
Hoće li Miloš uspjeti preživjeti?
Šta očekujete dalje?
Uživajte u čitanju
Cathy 💞