Iako sam od Maxa bila starija dva mjeseca, uvijek je on bio taj koji se prema meni ponašao jako, jako zaštitnički nastrojeno. Nije mi to smetalo, naprotiv, to je bilo nešto što sam svakom idućom godinom našeg druženja smatrala sve više seksi. Ipak, nikad ne biste rekli da sam ja ta koja je starija. Iako sam imala dvadeset i dvije, izgledala sam kao da još uvijek imam šesnaest, dok je on izgledao kao da ima trideset i dvije.

Ali nije ni on uvijek izgledao kao Apolon. Njega je pubertet jako promijenio, nabolje, što nije bio slučaj sa svima (uzmimo mene za primjer). Nekad lice puno prištića, danas je bilo čisto. Onaj podbradak je nestao, a zamijenila ga je izražena čeljust koju kao da su klesali sami anđeli. Trbušćić su zamijenili šest paketa mišića u kojima sam imala prilike uživati svako ljeto nakon završetka srednje. Max je bio sve što sam ikad tražila u dečku i nadala sam se da će se to uskoro i ostvariti dok sam se trudila ne previše uživati u njegovu pogledu na meni.

Mama je oduvijek obožavala Maxa i stalno mi je govorila da bi nas voljela vidjeti zajedno, samo što ja nikad nisam skupila dovoljno hrabrosti njemu priznati da osjećam nešto više od samo prijateljstva. Osim toga, sumnjala sam da je on osjećao isto prema meni. Nakon te nagle promjene u izgledu, cure su mu se doslovno servirale na pladnju, ali i bez pladnja, što ni mojoj, a ni njegovoj mami nikako nije bilo po volji jer je i njegova, kao i moja, smatrala da sam upravo ja ono što mu treba.

Nikad im nisam priznala da mi se jako sviđa, a na svaku njihovu "Ali bili biste preslatki!" sam poklopila sa svojom tvrdoglavom "Nema teoretske šanse!" dok sam u sebi vrištala "Naravno da bismo bili preslatki!" Bio je to začarani krug koji se na moju ogromnu žalost zaustavio onog ljeta kad mi je priopčio da odlazi u New York studirati ekonomiju.

Posljednji put kad sam ga vidjela bilo je prije tri godine kad je došao kući za Božić. To je ujedno bio i posljednji put da sam Božić provela onako kako smo to svake godine znali napraviti s McAllisterima - zajedno. Došla sam prvenstveno zato što je došao i Max, puna veselja koje nije imalo nikakve veze s Božićem, a otišla razočarana i ljuta jer je preko puta mene sjedila njegova djevojka koju je Maxova mama obožavala.

No, večeras nigdje nisam vidjela Luciannu niti sam htjela uništiti večer spominjući ju. Što se mene ticalo, mogla je biti ovdje negdje, samo me bilo briga jer sam bila prezaokupljena gledajući Maxa koji je sa strašću u očima pričao o nečemu u što se ja nisam pretjerano razumjela a što je imalo neke veze s ekonomijom s jednim malo starijim čovjekom koji je djelovao tako dobrodušno da sam mu poželjela sve najbolje na svijetu. Max je bio u svom svijetu, mašući rukama i gotovo vičući od uzbuđenja. Djedica s kojim je pričao se slagao s gotovo svime što je Max rekao zbog čega me obuzeo neopisiv ponos.

Kad je razgovor bio gotov, odaljili smo se od djedice i krenuli prema bazenu gdje nije bilo nikoga i gdje smo napokon mogli biti sami. Obećao mi je da ćemo nadoknaditi sve propušteno nakon što obavi nekoliko razgovora, a svoja obećanja uvijek ispuni.

"Onda", nasmiješio mi se kad smo sjeli na ležaljke pored bazena; ja malo opreznije kako ne bih uništila haljinu. "Što ima kod tebe?"

Slegnula sam ramenima. "Odustala sam od faksa", započela sam. "Mama me se praktički odrekla nakon toga, ali tati je svejedno. Znaš njega. Sad radim u nekoj jadnoj samoposluzi kao prodavačica i živim u centru grada s mlađom cimericom i njenim dečkom. Mislim, stan je moj, samo što njen dečki provodi više vremena u njemu nego u svom vlastitom. Uspijevam skrpati kraj s krajem što mamu ubija u pojam, uvijek je mislila da sam nesposobna sama živjeti... I tako..."

Promatrao me sa zanimanjem u očima i zbog tog pogleda su mi se gaćice same od sebe rasparale i bacile u smeće. Ne doslovno. Ali skoro.

"Da, tvoja mama mi je rekla da si odustala od faksa", kimnuo je glavom. "Za ono božićno okupljanje prije dvije godine, kad se ti nisi pojavila", dodao je, uhvativši moj zbunjeni pogled, a zvučao je kao da mu je smetalo što tada nisam bila ondje. "Rekla mi je da te pokušam nagovoriti da nastaviš, ali rekao sam joj da je to tvoja odluka i tvoj život i da ako ona nema nikakvog utjecaja na tvoje odluke, moj utjecaj će biti još manji. Poprilično sam siguran da me od tada zamrzila."

Osmijeh mi je pobjegao s usana, ali ne zbog tih posljednjih riječi, već zbog toga što je bio na mojoj strani čak i onda kada mene nije bilo i kada ustvari to nije trebao raditi.

"Ne uzimaj to previše k srcu, ona mrzi sve", sarkastično sam promrmljala.

"Da, ali nije bilo tako", zamišljeno je rekao. Naslonio se na laktove i podigao pogled prema zvjezdanom nebu, a ja sam gotovo ispustila jecaj užitka jer je ta njegova prokleto savršena čeljust samo još više došla do izražaja i razne ružne misli su automatski zaokupile moj mozak. Trebat ću svetu vodu i Isusa ako ovako nastavim.

"Pa ne znam što se dogodilo", rekla sam slegnuvši ramenima. Napokon sam odlijepila pogled s njega i također ga uperila prema nebu. "Pred kraj srednje je postala prava kučka."

Lagani povjetarac mi se igrao s kosom i tkaninom haljine, hladeći mi gola ramena i dio nogu gdje nije bilo haljine jer se malo podigla kad sam sjela. Bilo je jako lijepo večeras.

"Možda je shvatila da odlazimo i odrastamo." Uvijek je pokušavao pronaći ono najbolje u ljudima, pa čak i onda kad su ga šutali i udarali. Doslovno.

"Ne, nije to", odmahnula sam glavom. Nisam više željela pričati o njoj stoga sam brzo promijenila temu. "A što se tebi događalo u životu? Kladim se da je bio užasno dosadan jer mene nije bilo u njemu."

Ovo se moglo protumačiti na više načina, a zbog vragolastog cereka koji mu je zatitrao na usnicama, shvatila sam da je shvatio točno onaj način koji sam i željela da shvati.

"Pa... ne znam sjećaš li se Lucianne", započeo je. Sad kad kaže da su još zajedno ili - još gore - zaručeni ili još gore, već u braku.

"Da, nešto malo", slagala sam. Uopće nisam razmišljala o njoj tri mjeseca nakon onog Božića, ne.

"Pa... ispostavilo se da je ustvari Lucian."

Oh.

"Oh."

"Da, oh", podigao je obrve. "Bilo je traumatično."

"Vjerujem", promrmljala sam, iako sam bila na rubu smijeha. Ne, neću se smijati, nije u redu od mene.

"Od nje... to jest, njega... to jest... uglavnom, od tada nitko."

"Oh? Kako to?"

Slegnuo je ramenima, igrajući se koncem koji mu je virio iz hlača. Ovo uopće ne zvuči krivo.

Isuse, zašto imam tako perverzne misli odjednom? Nisam perverzna osoba, to Max tako djeluje na mene.

"Pa... ne znam, nijedna s kojom sam bio prije Lucanne... Luciana... no da, nije imala ono nešto. Jednostavno su sve bile iste."

A ti si jedina s kojom želim provesti svoj život!

Lijepo zvuči, šteto što to nije rekao. Bacivši pogled na ručni sat, naglo je ustao i pružio mi ruku. "Idemo se vratiti, aukcija uskoro počinje."

"Nekako sam se nadala da ćemo to preskočiti", mrzovoljno sam rekla dok sam hodala za njim prema prednjoj strani dvorišta. Nikad nisam bila fan tih glupih aukcija, a na svaku sam potrošila sat vremena koji su mogli biti potrošeni na sedam milijuna različitih načina. Jedan od njih bio bi u krevetu. S Maxom. Golim Maxom.

Opet ja s tim.

"I hoćemo", pogledao me preko ramena, vragolasto se cereći. "Idemo u moju sobu, sumnjam da će itko skužiti da nas nema."

Idemo u njegovu... oh, okej. Može, nemam apsolutno ništa protiv toga.

Još uvijek se držeći za ruke, počeli smo se uspinjati stepenicama koje su vodile prema njegovoj sobi. Kuća je bila prazna pa nam nitko, osim njegova psa Wishbonea - da, ne pitajte za ime, ja sam ga birala - nije prepriječio put.

Zaključao je vrata sobe kad smo ušli i sreća moja da sam mu bila okrenuta leđima jer sam sva pocrvenjela. Otišla sam do balkona s kojeg sam imala pogled na njihov predivno uređen travnjak. Mogla sam čuti buku s prednje strane kuće, ali nisam se obazirala na to. Bila sam previše zaokupljena poljupcima koje je Max ostavljao po mojim ramenima i vratu.

Jebote.

Sto godina sam sanjala o ovome, a sad kad se napokon nešto i događalo, nisam znala kako bih reagirala. Samo sam stajala ondje, uživajući, zatvorenih očiju i glave naslonjene na njegova prsa, nesposobna da se pokrenem ili išta kažem.

"Kad sam te vidio večeras..." zarežao mi je na uho. Na stražnjici sam mogla osjetiti koliko je uzbuđen bio, kao i ja sama. "Isuse, Ali, nemaš pojma što mi radiš."

Naslonio se na mene, a ja sam se uhvatila za ogradu kako ne bih izgubila ravnotežu. Ostavljao mi je mokre poljupce po vratu, rukama je polako klizio po mojima dok nije došao do dlanova koje je obuhvatio i položio na stražnju stranu svog vrata. Onda je položio ruke na moje kukove i još se jače naslonio na mene, istovremeno mi grizući osjetljivo mjesto na vratu.

Zastenjala sam, ponovno zatvorivši oči.

"Pričekaj ovdje, idem nam po pića", šapnuo je.

Vratio se jednako brzo kako je i nestao, u rukama držeći dva koktela. Svoj je popio na eks, a ja sam otpila samo nekoliko gutljaja prije negoli mi ga je uzeo iz ruke i odložio za strane.

"Nemaš pojma", mrmljao je dok je pokušavao otkopčati patent, "koliko sam ovo dugo želio..."

Čovječe, a tek ja. Sad kad se napokon događalo, ja toga nisam bila ni svjesna. Ustvari nisam bila ni sigurna je li se to događalo, pa sam se nekoliko puta dok je hodao prema krevetu uštipnula kako bih se uvjerila da sve ovo nije bio samo običan san. Oh, nije bio.

Položio me na hladne plahte i otkopčao mi haljinu te ju uz moju pomoć skinuo. Nije mi smetalo što ju je samo bacio na pod, trenutno me nije bilo briga ni za što. Počelo mi se vrtjeti u glavi i jednostavno sam znala da to nije bilo od onih šampanjaca i koktela koje sam popila tijekom večeri.

"Tako si prokleto savršena", dahnuo mi je na uho dok je rukom prelazio po mom stomaku, zaustavivši se na samom rubu gaćica.

"M-molim te", zastenjala sam pogledavši ga u oči. Pogled mu je bio divlji, usne natečene i crvene, a kosa čupava i to je samo još više pojačalo moju želju za njim.

Vrtoglavica je postala jača kad je gurnuo ruku u moje gaćice, ali nešto nije bilo u redu. Ne samo da mi se vrtjelo u glavi kao da sam upravo sišla s rolerkostera, već mi se mutilo pred očima i vidjela sam dva njega.

Trepnula sam. "Što si... mi stavio u p-piće?"

"Ništa", nastavio me ljubiti, dok mu je ruka još uvijek bila u mojim gaćicama. Položila sam svoju preko njegove, maknula ju i uspravila se, ali to je bila užasno loša ideja jer mi se samo još više zavrtjelo.

"Ne laži", nerazgovjetno sam promrmljala. Nije mi bilo jasno zašto bi mi nešto stavio u piće kad bih mu se ionako i ovako cijela i u potpunosti prepustila.

"Ništa se ti ne brini, ljepotice." Osjetila sam kako se mjesto na kojem je do maloprije sjedio vratilo u svoj normalan položaj jer je ustao. "Samo nešto malo da lakše spavaš. Pred tobom je dug put."

Stvarno sam se trudila ostati budna i pribrana, pokušala sam vikati za pomoć, ali osjećala sam se tako mlitavom i jako mi se mutilo pred očima, a o vrtoglavici da i ne pričam.

Dok sam se kao mutava ljuljala s jedne strane kreveta na drugu, on je sjedio na fotelji s viskijem u ruci i promatrao me s izopačenim cerekom na licu.

"Da ovo nema neke veze s... onim otmicama?" Pogledala sam ga, barem sam mislila da je to bio on jer sam ih sad vidjela četvoricu.

"Ma bravo, kako si ti samo pametna curica." Ustao je odloživši praznu čašu na noćni ormarić. Sjeo je na krevet pored mene, sklonio mi pramen kose sa znojna lica i još se šire osmjehnuo. "Nemoj se bojati, ondje kamo ideš će se dobro brinuti o tebi, obećavam. Ako preživiš, naravno", dodao je, ustavši s kreveta. "A znaš i sama da ja svoja obećanja uvijek ispunim."

Uzeo je enciklopediju s police za knjige, ponovno prišao krevetu i zamahnuo svom snagom prema meni.