Harry P.O.V

Dok sam sjedio na fotelji I razmisljao o onome sto se desilo bio sam veoma nervozan a ni sam nisam znao zasto. Stalno mi je se nekoliko pitanja motalo po glavi. Zasto sam ono uradio? Zasto sam se jebote pobio s onim momkom samo zbog price o nekoj djevojci koju sam jedva vidio jedanput u zivotu?

To je takodjer iznenadilo I decke. Mada im nisam nista htio reci, zbog cega sam onako reagovao. Mislim da su ipak shvatili da se radi o nekoj curi. I to je I njih iznenadilo kao I mene. Jer su I sami znali kakav sam po tom pitanju. To jeste kakav sam do sada bio po tom pitanju. Prije bi obicno kada bi bio sa nekom curom ili to jeste kada bi spavao sa njom, oni bi bili prvi ti kojima bi pricao neke stvari o tome. Oni bi bili ti koji bi saznali sve o jebanju sa tom djevojkom I iskreno bilo bi mi smijesno a I zabavno o tome pricati. Znam da je to malo bolesno sa moje strane, ali sta da se radi . Takav sam kakav sam. Ali kada sam cuo da pricaju o plavusi odjednom kao da sam poludio. Cak ni njima, svojim najboljim prijateljima, kojima sve pricam nisam htio da kazem za nju. Jednostavno htio sam da ona ostane samo u mojim mislima. I da nikome drugom nedam pravo da barem I na nekoliko sekundi razmislja o njoj. Samo ja.

Boze sta se sa mnom ovako jebeno dogadja? Pod hitno moram iz glave izbaciti ovu curu koju vise nikada sigurno necu ni vidjeti?!!

Uzimam telefon I okrecem prvi broj koji mi se nadje na listi

' Kelly, hej jesi li da se viidimo danas? ' -.

Charlotte P.O.V

Da Charr dosta ti je vise razmisljanja o tom momku. Ubjedjivala sam samu sebe, dok sam se penjala prema Alexovom I mom stanu. Nasem stanu kako je Alex uvijek govorio. Moj divni Alex. Boze, kakva sam ja budala. Pored njega, koji me je uvijek volio I postovao ja sada nadjem da razmisljam o tamo nekom momku kojeg sam vidjela jednom u zivotu.

Alex to zasigurno nije zasluzio. Bio je uz mene kada niko nije. Uvijek me je ubjedjivao I uvjeravao svakim svojim postupkom, da je on taj pravi za mene. I moram poceti vjerovati u to. Jeste. Pravi je za mene.Pravi je. Pravi je ..

' Ljubavi, stigla sam kucii'' - rekla sam I dok sam se priblizavala dnevnoj sobi, zacula sam smijanje Alex-a I jos nekoga. Kada sam usla u sobu tu je sjedio Alex I jos neki momak, koji mi je bio veoma poznat. Pa da to je Zek, jedan od Alex-ovih prijatelja iz Londona. Sjecam se da mi je jednom Alex pokazao njegovu sliku na telefonu. Imao je duzu razbarusenu crnu kosu, I crne tamne oci. Bio je visok I zgodan, stavise bio je prelijep. Ali ne ljepsi od mog stranca definitivno, ceeeek .. .mislila sam reci od mog Alex-a. Da da to je to. Samo mala greska ..

' Hej zdravo', rekla sam sa smijeskom ' Ja sam Charlotte, ali mozes me zvati Lotte, drago mi je' -

' Da meni takodjer, Zek drago je I meni. Alex mi je puno pricao o tebi', rekao je sa laganim osmijehom

' Da, pa nadam se sve najbolje' , rekla sam . Jao Boze ovo je upravo izgledalo kao u filmu. Od kud mi uopste ova recenica uhhh Charr..

' Da, naravno' -

' Ljubavi, hoces li da sjednes sa nama, da ti donesem da nesto popijes? ' , upitao me je Alex, ustajuci sa kauca na kojem je sjedio, I prilazeci da me kratko poljubi

' Ne hvala ti, radije idem da se malo odmorim u sobi, a vi se nastavite druziti. Pa nadam se da se vidimo jos nekada Zek. U redu ? ' rekla sam pokusavajuci ostati pristojna koliko toliko, jer mi je sada samo bilo do toga da odem I izlezavam se u sobi cijeli dan. Polahko sam pocela osjecati kako me umor savladava I zeljela sam pod hitno svoj udobni krevet.

' Da I ja bi to takodjer volio. Vidimo se Lotti ' - odgovorio mi je Zek, a ja sam krenula lagano prema svojoj sobi.

Dan kasnije

Kada sam uletila u dnevnu, vidjela sam da se Alex vec sprema da izadje. Da, uspio je da odmah nadje posao, u svojoj struci. Doduse Zek mu je u tome pomogao, ali posao je sada njegov. Bio je veoma sretan I uzbudjen zbog svog prvog radnog dana, a I ja takodjer zbog njega. Izgledao je kao malo dijete, pred ogledalom, pogledavajuci sa svake strane kako mu odijelo stoji. I moram reci bio je prezgodan, nekoliko puta sam ga do sad vidjela u raznim odijelima. Ali ovo mu je stajalo kao saliveno.

' Hej jesi li spreman za prvi radni dan? ' - rekla sam mu, grleci ga sa ledja

' Pa moglo bi se reci' , odgovorio je poprilicno nervozno, a I ne cudi me. Mogu zamisliti samo kakva bi ja bila da mi je danas prvi radni dan.

' Ne moras biti nervozan, duso. Bit ces najbolji I najpametniji u toj firmi. I svi ce to polahko shvatiti. U redu?' - rekla sam mu pokusavajuci da u svoj glas unesem sto vise radosti I smirenosti .

' Da u redu ljubavi.' , rekao mi je sa osmijehom ' Sta ces ti danas raditi ?' upitao me je dok je oblacio cipele I uzimao kljuceve od stana

' Pa ne znam jos, mozda malo izadjem I prosetam. Cisto da vidim da li neki posao I na mene ceka , u ovom velikom Londonu. ' govoreci prisla sam mu I popravila jos jednom kragnu na jegovoj kosulji, te ga lagano poljubila.

' Vidim se I sretno ti danas ' , rekla sam mu veselo, gurajuci ga iz stana. On se lagano poceo smjeskati

' Da hvala ti I tebi. Volim te ' - I poceo je da trckara niz stepenice, prema izlazu iz zgrade. A ja sam I dalje gledala sa njim. Pitajuci sama sebe. Zasto cak ni poslije godinu I pol nase veze, ja nemam hrabrosti da mu kazem 'Volim te'.

Dok sam lutala ulicama Londona, priblizavala sam se nekoj ogromnoj zgradi. Odjednom mi je zazvonio telefon, kada sam pogledala u ekran vidjela sam da me mama zove. Uff. Nekako sam se javila

'Hej, mama ' , rekla sam smoreno, gledajuci u semafor I cekajuci da predjem ulicu

' Hej duso, kako ste mi ti I Alex. Snalazite li se dobro u tom gradu?' pitala me je veselo, kao da smo se rastavile u najboljim odnosima. A ne u svadji, cak I na aerodromu.

' Da odlicno smo. Vjeruj nikada bolje, cim nisam blizu tebe I tate' odgovorila sam hladno

' Hej nemoj tako govoriti. Znas I sama koliko me zaboli kada nesto takvo kazes', rekla mi je tiho, sto mi je I iznenadilo sa njene strane. Uvijek bi vikala dok prica, pa cak I preko telefona

' Ne znam zasto me onda uopste pitas kad znas da cu ti takvo nesto reci ' - dok sam govorila pogled mi je pao na nekog covjeka, moglo bi se reci bogatasa, gospodina koji je izlazio iz taksija na sred ulice, I krenuo da prelazi ulicu, iako nije cak ni pogledao da li ima auta u blizini. Ono zbog cega sam ga primjetila, bilo je besprijekorno crno odijelo, koje kao da je posebno za njega bilo siveno. I velika crna aktovka. Poslovan covjek moglo bi se reci. Kada je krenuo da pogleda u semafor,i podigne glavu prema ulici, najednom mu je nesto omelo paznju. Da, telefon. Uzeo ga je I javio se I krenuo da prelazi ulicu. Automatski sam pogledala sa njegove lijeve strane I vidjela automobil koji je isao ravno prema njemu, a vozac je takodjer gledao u telefon. Boze moj, pa pazi li iko ovdje na sebe? Ili samo gledaju telefone?? Dobro I ja to radim, ali ipak I gledam kuda hodam. Kada sam shvatila da ovaj bogatas ne reaguje na automobil koji mu dolazi direktno u susret, mahinalno sam prekinula na svoj telefon I krenula da trcim prema njemu.

' Heeeeej, pazii! ' - viknula sam, I gurnula covjeka koji mi je isao u susret. I onda udarac. Bol. Dok sam padala na ledja, shvatila sam da je auto koje je jurilo prema bogatasu, uradilo mene. Pa zar je ovo inace ovako? Zapitala sam samu sebe. Kada ti zelis nekome da pomognes, zar bas uvijek ti sam moras zbog toga nastradati??!!

Sljedece cega se sjecam je da su kola hitne pomoci dosla po mene, te glas covjeka kojeg sam izgleda.. spasila??

' Hej djevojko, ne brini sve ce biti u redu. Bit ces dobro. U redu??' , zasto samo govorii u redu, u redu.. a nije bilo nikako uredu. Glava me je boljela I osjetila sam jaku bol kako mi udara u moju desnu ruku. Vid mi se poceo mutiti i nisam imala snage da otvorim usta da nesto kazem. Cekaj.. kako ce iko znati sta mi se desilo sada ?? Alex, on mi sada jedino treba. Zelim da barem sada znam da nisam sama. Sta ako umrem??! Cekaj, cekaj .. od ovakvog udarca ne mzoe se umrijeti, to sam negdje citala .. zar ne ?? Ali sta znas, mozda sam bas ja ta koja ce ovaj put pobiti sve zakone biologije kojitvrde takvo nesto. Cek, pod definitivno se moram smiriti i probati nesto reci. Cujem glasove oko sebe, ali nikog ne vidim. Samo pricaju i pricaju a niko ne spominje ni Alexa, a ni da sam dobro. Da cu biti dobro. Cak vise ne cujem ni glas covjeka kojeg sam spasila. Sta ako je i on otisao?? Sta ako se bas niko ne brine za mene .. . Samo jedno ime i shvatiti ce sta zelim reci...

' Alex, zovnite Alexa' - rekla sam tiho, jedva govoreci..

' U redu' , vidjela sam kako uzima moj telefon , koji je bio u rukama nekog momka koji je nesto ubrizgavao u moju ruku. I onda zacula glas covjeka pored sebe, covjeka kojeg sam spasila . Barem nesto dobro u svemu ovome ..

' Da li je to Alex pored telefona. Da, ovaj vasa prijateljica je imala malu nesrecu. Trebali bi ste doci u ... ' , vidi mi se mutio, polahko sam padala u neko crnilo I vise nista nisam cula.

Osjetila sam kako me je netko uzeo u ruke i prenio negdje. Sta rade sa mnom?? Voze me negdje, da da, voze me na nekom krevetu.

Kada sam otvorila oci, kao kroz maglu, vidjela sam Alex-a kako trci prema meni

' Ljubavi, ljubavi sve ce biti uredu' , rekao mi je kroz suze ' Ja sam tu u redu?? Ja cu uvijek biti tu, a ti ces biti dobro. Cujes li me??! Bit ces dobro' , pokusao je da smiri glas koliko moze, ali znala sam da mu je tesko koliko i meni zbog ovoga. On je tu. Nisam se vise trebala brinuti. On je tu i nece me ostaviti. Moj divni Alex.

' Odmaknite se od nje gospodine. Ne mozete sa nama u ovu sobu. Bit ce ona dobro. Samo se smirite' - zacula sam glas neke zene, te sam ulozila svu snagu da barem jos jednom pogledam Alexa . Vidjela sam ga kako prilazi onom covjeku, koji je sve ovo vrijeme izgleda ostao pored mene. A zatim sam ga cula kako govori . .

' Da drago mi je. Moje ime je Simon Cowell, I zelim da sav trosak u ovoj bolnici ide na mene. U redu?' .