sad sam shvatila da je mimosvit uvijek u pravi i da mi je ovaj random trebao.
također sam shvatila da imam duboke traume za koje mi treba psiholog ali nisam pri parama pa ste mi vi druga najbolja stvar.

zovem se lucija i sve u svemu sam jako sjebana u životu. što ne znači nužno da sam nesretna, stvarno mi ide sve bolje sa tom srećom, to znači samo da sam traumatizirana.
moji postupci su dijelom krivi za to. a drugim dijelom okolina.
stvar je u tome da sam ja jedina kćer svojih premladih bosanskih izbjegličkih roditelja. moj pogodak je da sam se desila slučajno, s obzirom da mi je mama imala 18 a tata 19. i s obzirom da je moja mama htjela biti forenzičarka, a tata je bio umjetnik na odradi vojnog roka. vjenčali su se sa mnom na putu.
moj tata je najstariji od petero. moja mama ima samo mlađeg brata.
para nikad nije bilo dovoljno. većinu mog djetinjstva jedno od njih je radilo a drugo bilo doma... a nekad bi oboje bili doma.

zbog takvih stvari odrasla sam jako rano. ono full rano. osim toga bila sam jako pametno dijete. ne hvalim se inače, ali iq testovi su mi bili vrhunski, a engleski učim od četvrte godine. moji su htjeli da nešto postignem sa svojom inteligencijom, da budem bolja od onoga s čim moram živjeti. s time su me slučajno sjebali. do petog razreda osnovne već sam bila emotivno nestabilna. nitko nije ni primjetio doma, ali imala sam samo troje prijatelja, brilijantne ocjene i nula posto stabilnih emocija.

i udesilo se da sam do sedmog razreda znala da sam biseksualka. upsić. moji još ni ne znaju, tako da je ti druga priča. zbog svog prisilno odraslog mozga bila sam u djetinjastim osnovnoškolskim vezama. udesila mi se bulimija. i onda suicidalnost. depresija.
to su, najiskrenije, stvari o kojima mrzim pričati. isto tako, smatram da se o njima mora pričati jer ljudi drugačije neće znati pomoći. mislim da ću za to raditi različite dijelove da ih pojasnim da malo spreadam awareness. bulimija je potrajala tri godine. suicidalnost tri. depresija me još ganja, ali napredujem.
i izgubila sam prijatelja zbog leukemije. to me slomilo jer smo odrasli skupa. bilo mi je to oko rođendana i još uvijek boli.
moj tata je kada sam bila u sedmom razredu često radio na terenima, švedska, norveška i to... nisam ga viđala dugo. propustio je moj traumatični upis u srednju školu.
navikla sam živjeti samo s mamom.
nisam upisala što sam htjela.
upisala sam htš, što više ne žalim ali me i dalje ubija.
i onda sam ostala bez još nekoga. jedna od najboljih prijateljica mi je umrla.
jebeni rak više.
u roku od godinu dana ostala sam i bez ujne zbog raka.
u kurac.

u drugom srednje mi je netko koga sam voljela slomio srce. i netko tko je vjerovatno bio meni najbliži na svijetu zabio nož u leđa.
blago rečeno bila sam strgana.
i to nije bilo dovoljno.
ako bog postoji, onda je to šupak neizmjerne moći jer je bacao još sranja. moja najmilija osoba na svijetu, praktički moja sestra, odselila je za švedsku.
i onda su se počela dešavati sranja. zaljubim se u curu koja mi sjebe psihu i slomi srce. zaljubim se u dečka koji me odjebe. netko za koga sam misli da mi je frend me poljubi i sad ga ne mogu pogledat u oči.
i onda sranja doma.
skratit ću priču, tata mi se čudno ponašao, bio kreten, čudna sranja, završio na vrapču na liječenju. u pravilu, mama mi neda da pričam o tome. zato govorim ukratko.
reći ću samo da mislim da imam ptsd donekle jer se tresem na glasne zvukove i plačem kada se netko dere na mene.

bolje sam. a ovo je bolje nego terapija. hvala na slušanju ljudeki,
s ljubavlju,
lucija