linija mog zetovog busa.

ja ulazim na prvoj stanici, na okretištu i uvijek je prazno, znam to.
znam i da sam krenula ranije, da stići ću, ali moja panika me izjeda i uvijek pretrčim dio puta zbog nje.
na drugoj stanici već ulaze ljudi... nekoliko klinaca iz osnovne, koji nisu imali prvi sat, nekoliko fakultetlija koji idu na predavanja, srednjovječne žene kojima posao počinje u 16.00.
moj bus uvijek je skoro pa po rasporedu, varira od njega u minutu sa svake strane, crvena svijetla uvijek nas ovdje jebu.
svaki dan se švercam jer mi se neda uzet sto kuna i napunit ga, makar imam jednu kaznu od vremena žalosne veze.
269 vozi za borongaj, ponovno okretište, na kojem ganjam 17, ponovno se ravnam po rasporedu.
uvijek mi se piše od ovog busa, valjda jer me odvlači u dubine zagreba, gdje sam i najsretnija i najviše patim.

izgleda da ću vaditi žurnu putovnicu jer ništa od osobne.