♧Chapter 40 - The speech
⬇️⬇️⬇️⬇️⬇️⬇️⬇️⬇️⬇️⬇️

Sjećate se bajki koje su vam mame ili bake pričale kada ste bili mali?

Sjećate li se Snjeguljice, Pepeljuge ili Trnoružice?

Ja se sjećam. Kao mala, imala sam malenu knjižicu iscrtanu predivnim slikama i bojama, zvala se Trnoružica. Tjerala sam majku da mi je čita svake večeri kada je bila doma, što i nije bilo baš često zbog njenog posla.

Poanta je, kao i svaka druga bajka, Trnoružica je imala početak, zaplet i kraj koji je završio sa ''...i živjeli su sretno do kraja života.''

No, u stvarnosti nije tako.

Kraj srednje škole u mojoj glavi označava kraj neke bajke, iako bajka definitivno nije riječ kojom bih opisala srednju školu, znam da nakon maturiranja ostatak mog života neće biti opisan rečenicom ''...i živjela je sretno do kraja života.''

Problem je što ne znam što bih trebala sada. Imam 18 godina, što me čini samostalnom iako ništa vezano za mene nije spremno za samostalnost. Da se mene pita vjerovatno bih ostatak života živjela na čokolinu i brzoj hrani.

Isto tako završetak srednje škole znači fakultet. A ja definitivno nisam dobila potvrdu od Stanforda.

I naravno, kao na kraju svake bajke, princeza završi sa svojim princem, a Zayn definitivno nije princ i definitivno neće završiti sa mnom.

''...mnogo ljepše u plavoj boji. Arabella slušaš li me?''- majčin glas me probudio iz razmišljanja.

''Uh, da.''- klimnula sam glavom mješajući žitarice u zdjeli.

''Ne mogu vjerovati da još nisi dobila odgovor od Stanforda, Finnova mama i ja smo baš nekidan pričale o tome.''- pomrmljala je pospremajući stol.

''Umh, da, slušaj Emma i ja smo se dogovorile da ćemo skupa do škole, vidimo se tamo?''- digla sam se od stola i izjurila van prije nego što je odgovorila.

Čekala sam Emmu ispred svoje kuće barem pet minuta. Kada se napokon pojavila, shvatila sam da je vjerovato nikad prije nisam vidjela u običnijoj odjeći. Na sebi je nosila široku crnu majicu i kratke sive hlaće koje su se jedva vidjele zbog dužine majice.

''Spava mi se.''- zjevnula je i povukla me za ruku.

Dogovorile smo se da ćemo zajedno ići u školu pješke, zbog čega smo uranile pola sata nego inače.

''Gdje ste ti i Zayn jučer nestali? Zvala sam te milion puta!''-nakesila se udarajući me ramenom o rame.

''Vidjela sam. Poslala si mi barem sto poruka.''- nasmješila sam se.

"Zbog tebe je Casandra dobila krunu. Profa te prozivala barem deset minuta."-

Slegnula sam ramenima ne mareći baš toliko o tome.

Ubrzo smo došle ispred škole i zatekle gomilu maturanata u tamno crvenim ogrtačima sa kapama na glavi.

"Ugh, izgledalo bi puno bolje u plavoj boji."-Emma je promrmljala.

"To je i moja mama rekla."- nasmješila sam se sjećajući se njenih riječi.

"Oh, eno Hellen. Idem do nje."- potrčala je prema Hellen i nestala u gomili.

Pokušavala sam pronaći nečije poznato lice u gomili ali nije bilo nikome ni traga.

"Hejjj!"- Finn me iznenada zagrlio odzada.

"Finn. Gdje si bio?"- upitala sam uzimajući od njega ogrtač i kapu koju mi je davao.

"Vjerovala ili ne, bio sam kod ravnatelja. Lisandy je slomila ruku i neće moći doći na maturu."- promrmljao je imajući nekakav neopisiv pogled.

"Ali, Lisandy je trebala da održi završni govor ispred-"

"Znam...sada ravnatelj traži nekoga da to napravi umjesto nje."- Finn je i dalje imao isti pogled na licu.

"Ali tko će-" krenula sam da ga upitam kada sam par metara od sebe ugledala Zayna.

Polako je prolazio kroz mnoštvo učenika ogledavajući se oko sebe kao da nekog traži.

Napokon, njegov se pogled susreo s mojim i par sekunda kasnije stvorio se ispred mene i obgrlio me rukama spajajući nam usne.

Mogla sam da osjetim osmijeh kako mu se širi usnama.

Bilo je ne normalno koliko je ljepši život bio pored njega, imam osjećaj kao da je cjeli život bio crno bijel, ali kada je on samnom vidim boje, gomilu boja.

"Napokon."- Finn je promrmljao.

Nasmijala sam se na Finnovu izjavu osjećajući se pomalo posramljeno jer sam poljubila Zayna usred školskog vrta.

"Uglavnom, kao što sam govorio, Ari, ravnatelj te treba u uredu. Odmah."

°•○●○°°•○●♡●○•°°•○●○•°

"Nema šanse."- sklopila sam ruke preko grudi gledajući ravnatelja ravno u oči.

"Bojim se da to nije opcija."-nastavio je samouvjereno.

"Ne mogu da dam govor pred svim maturantima i njihovim roditeljima! Ne znam pričati pred publikom, i nemam govor! Kako bih trebala da napišem govor u pola sata?!"- pogledala sam ga kao da je lud.

Kako bih trebala da samo pristanem na ovo? Nisam psihički spremna.

"Pa, siguran sam da ti i gospodin Stark možete izaći na kraj s govorom. Ne treba biti ništa posebno."- ravnatelj je izgledao kao da odustaje od škole i života.

"Ali-"

"Nema ali, vi ste jedna od najuspješnijih učenica, snaći će te se. A sada me ispričajte imam posla."-

....i tako nas je ravnatelj izjurio iz svog ureda i prije nego što smo se stigli protiviti.

"Ne mogu vjerovati!"-okrenula sam se bjesno prema Finnu djelom ga kriveći za ono što me snašlo.

"Što? Ne gledaj me tako!"- nevino je podigao ruke u zrak kao da nije kriv.

"Zašto ja? Od svih debila ovdje, baš ja?!"- hodala sam brzim koracima ni sama ne znajući kuda.

"Smiri se, smislit ćemo nešto."- pratio me pokušavajući održati korak samnom.

"Kako bih trebala da održim inspirativni govor studentima i roditeljima koji bi ih natjerao da misle da će im život biti super? Nisam Jessica iz Twilight sage, Rory iz Gilmore Girls i definitivno nisam Gwen iz The Amazing Spidermana, tako da molim te, prosvijetli me, Finn."- isfruatrirano sam se zaustavila zbog čega se Finn naglo zabio u mene.

"Nisi, ali ti si Arabella Summers. I definitivno si bolja od svih njih zajedno."- Finn se nasmješio davajući mi jedan od svojih najtoplijih zagrljaja.

"Upravo tako. Ja sam Arabella Summers koja nije upala u Stanford, neće ići na faks i nema nikakvog života nakon srednje škole. Jedini govor koji im ja mogu dati je 'deset načina na koji se možete ubiti, a da to niko ne zna.' " - opalila sam se dlanom po glavi.

"Uh, naporna si. Gdje je Zayn, možda on ima nekakvu ideju?"- Finn je krenuo da ga traži no zaustavila sam ga.

"Ne želim njegovu pomoć."-

"Molim, ali jutros ste-" izgledao je zbunjeno dok je micao pramen plave kose s čela.

"On...on ide u Englesku i, pa..."- protrljala sam se po vratu spuštajući pogled.

"Kad smo već kod toga, jeste li jučer....oštrili?"- Finn se nakesio.

Osjetila sam kako mi se obrazi žare i udarila Finna rukom po glavi.

"Ne znam o čemu pričaš."- nastavila sam da hodam.

"Znaš ono, olovka u oštrilo....?"- kesio se dok sam se ja sve više crvenjela.

"Finn, naporan si. Moram da napišem govor, a ti me dekoncentriraš."- upozorila sam ga.

"Znači jeste! Omg, moja mala Ari je postala žena!!"-zaurlikao je i dobio plesku od mene.

"Ne deri se glupane!"- ponovo sam ga udarila.

"Zar je bilo toliko loše da ne želiš da ga vidiš?"-Finn se vragolasto smijao uživajući u tome što se sramim.

"Nije stvar u tome. Stvar je što je rekao nešto."- priznala sam prisjećajući se.

"Što?"- podigao je obrve znatiželjno isčekivajući moj odgovor.

"Rekao je da će ostati ovdje ako ga volim."-

"I što si ti odgovorila?"- Finn je nastavio pomalo napadno.

"Pravila sam se da spavam?"-napravila sam čudnu facu i zabuljila se u pod.

"MOLIM?!"-Finn se ponovo zaderao, samo ovaj put glasnije.

"Ne mogu mu to reći samo da ostane ovdje! To nebi bilo fer, uskratiti mu Oxford je potpuno neobzirno i sebično. Nikad nebih dopustila da se to desi. U ostalom nismo eksluzivni...ja sam samo jedna obična cura u njegovom životu...mislim naravno, sviđam mu se, ali to će u potpunosti nestati kada se odvojimo."-blebletala sam dozvoljavajuću rječima da izlete iz mojih usta prije nego što sam ih uopće razmotrila.

"Ali, voliš li ga?"- Finn je ustrajajo.

"Justin kaže da volim."- odgovorila sam izbezumljena situacijom u kojoj se nalazim.

"A što ti kažeš?"- nešto u Finnovim očima je zaiskrilo dok je čekao moj odgovor. Volim li ga? Ne znam. Valjda? Mislim da jesam.

"Ja...Finn ti znaš da nisam dobra u izjašnjavanju osjećaja, obično se izjašnjavam sarkazmom."- iskreno sam odgovorila.

"Znam. Ali, moraš znati odgovor na to pitanje. Je li isti osjećaj dobiješ kad poljubiš Zayna i Davea, je li ti drago kada te pomalo nervira ali ne želiš priznati da ti se to kadkad sviđa, da li neprestano razmišljaš o njemu i uspoređuješ sve s njim, i konačno, misliš li da ćeš ga zaboraviti kao da nikad nije postojao kada ode?"-Finn je izgledao kao da zna o čemu priča, ili bolje rečeno, kome.

"Uh."- udahnula sam osjećajući se kao da bih se mogla onesvijestiti.

Naravno da ga volim. Možda i više nego što bih voljela priznati.

"Znao sam!"- Finn se nasmješio.

"Rekla sam to na glas?"- zbunjeno sam ga pogleda nesvijesna što se upravo desilo.

Finn je krenuo da se smije no u tome ga je prekinula zvonjava mog mobitela.

Ugledala sam Ericovo ime na ekranu i javila se.

"Šta?"- upita sam.

"Došlo je pismo iz Stanforda."- odgovorio je žvakajući nešto.

"M-molim?"- zbunila sam se. Nisam očekivala odgovor. Barem ne danas.

"Dap, otvorio sam ga dok mama nije gledala. Upala si."- promrmljao je ležerno kao da mi prenosi proknozu.

"Eric. Ako se šališ samnom zavrnut ću ti vratom kunem ti se."- oprezno sam progovorila.

"Sačekaj."- promrmljao je i poklopio.

Par sekunda sam buljila u telefon i ne baš posve sigurna što se upravo dogodilo, kada sam dobila Ericovu poruku. Slika pisma. Sa Stanfordovim pečatom i potpisom.

"Gospođice Summers, sa radošću vas obavještavamo da ste dobili mjesto u privatnom fakultetu Stanford i"

Skriknula sam.

Jedan put.

Dva puta.

Tri puta.

I bacila se u Finnov zagrljaj.

°•○●♧●○•°

Nemirno sam lupkala nogom od pod sjedeći u prvom redu ispred pozornice.

Primanje diploma upravo je završio i ravnatelj je davao govor zahvale, što je značilo da me samo sekundi odvajaju od javnog nastupanja.

Nisam bila spremna.

Nisam imala govor.

Okrenula sam se da još jednom pogledam koliko je ljudi u dvorani.

S oko 200 maturanata i duplo toliko roditelja osjećala sam se kao da ću se izrigati.

Nisam bila sigurna što da radim, ali bila sam sigurna u dvije stvari.

Upala sam na Stanford i volim Zayna.

Ali mu to ne smijem priznati.

Kakva bih ja to osoba bila da ga natjeram da stoji samnom dok ja studiram, da ga natjeram da žrtvuje svoj život zbog mene?

"...s toga vam s ponosom predstavljam, Arabellu Summers."- ravnateljev glas je odjeknuo dvoranom popraćem pljeskom i uzvikivanjem Finna i ostalih.

Polako sam koračala prema pozornici osjećajući se prazno u glavi.

Osramotit ću se kao nikad u životu.

Gotovo. Blam.

Stala sam ispred mikrofona i ovaj put tek dobila predodžbu koliko je ljudi ovdje. Oh, k vragu.

"Um, zdravo svima!"- nestašno sam se nasmješila.

Pogledom sam hodala od jednog do drugog učenika u potrazi za jednim specifičnim smeđim očima i usnama izvijenim u polusmijeh.

No nisam ih mogla naći.

"Ja sam, uh, Arabella Summers...ali svi me zovu Ari."- slegnula sam ramenima i ne baš sigurna kuda idem s ovim. Nisam znala gdje da gledam, a nisam nikako mogla da lociram Zayna. Osjećala sam se kao budala.

"Ja..."- sklopila sam oči i duboko udahnula.

Možeš ti to.

Podigla sam pogled i iznenadno zastala.

Tu je bio.

Naslonjen na vrata sa crvenim ogrtačem i kapom preko ruke i crnom kožnom jaknom na sebi.

Osmijeh mi se proširio usnama i osjetila sam se opuštenije. Podario mi je jedan od svojih malenih smješaka i dao snage da nastavim.

"Kao malo dijete, imala sam jednu knjigu, bajku bolje rečeno. Trnoružicu. Voljela sam ju jer sam znala kako će se odvijati, kao i svaka bajka, imala je sretan kraj i oduvijek sam mislila da je tako i sa životom. Padove sam uspoređivala sa zapletima iz bajke, a uspone sa raspletima. No budimo realni, realnost nije bajka, a zapleta ima mnogo više nego raspleta. Kadkad se uhvatim kako sanjarim o boljem životu, boljoj školi, boljem svemu, no i sanjarenje mora nekad prestati. Iskreno, možda nećete dobiti princa na bjelom konju, nego samo konja-" gomila se tiho nasmijala "- možda nećete imati dobru vilu da vam napravi najljepšu haljinu za maturalnu i možda nećete znati što vas čeka. Završavamo srednju školu i vjerujem da barem 90% nas nema pojma što dovraga sada, ali nije li to avantura? Ne znati kako će sve na kraju završiti? Vjerovatno ćemo napraviti milion pogrešaka, vjerovatno ćemo proći kroz gomilu loših nevremena prije nego što napokon izađe sunce da nam obasja dan, i vjerovatno bih trebala prestati krasti citate iz filmova da završim ovaj govor. Poanta je, život je pun prepreka i ljudi koji će vas sputavati, možda vaša bajka ne završi sretno, ali to ne znači da nije najbolje djelo napisano u povijesti čovječanstva. Ako se ne brinemo toliko o kraju naše bajke, onda možemo riskirati i napraviti nešto o čemu smo prije samo sanjali. Žrtvovati svoju sreću za tuđu i pokušati napisati stranice svog života svojom rukom, a ne nečijom drugom. I oh da, opijati se dok možemo jer sam tek neadvno saznala da mamurluk postaje gori sa 25."

A/n

Woow...zadnji nastavak...
Ne mogu virovat da je vec kraj!
Epilog za dva dana!

Stay sassy 💕🖤